Nakon tri godine konačno je stigla presuda za gnjusan zločin koji je zgrozio hrvatsku javnost, a u kojem su šestorica mladića opetovano silovala 14-godišnju djevojčicu te joj prijetili i ucjenjivali je. Par dana nakon što se doznalo da je prvookrivljenik osuđen na kaznu od sedam godina zatvora, drugi na dvije i pol, treći na tri na četvrti na jednu, ponovo je sablaznila vijest da su u Zagrebu dvojica mladića, od kojih je jedan maloljetan, silovala 15-godišnjakinju, dok su druga dvojica muškaraca u dobi od oko 30 godina nad njom izvodila bludne radnje.
Samo je ove godine prijavljeno 33 slučajeva silovanja, od kojih pet nad maloljetnicama. Stvarnu brojku nemoguće je znati jer, prema istraživanjima, najviše se takvih zločina otkriva 15 do 16 godina nakon samog događaja.
Žrtve i dalje ne vjeruju sustavu
"Na žalost, mnogo je više slučajeva seksualnog nasilja i zlostavljanja nego što se prijavljuje. Žrtve, pa i one maloljetne, se rijetko odlučuju na prijavu, a postupak prijavljivanja i procesuiranja dug je i izrazito zahtjevan za žrtvu. Razlozi neprijavljivanja su i osjećaj srama, straha od izloženosti višekratnom ispitivanju i svjedočenju, od reakcija okoline, te strah od suočavanja s počiniteljem. Važno je znati da je seksualno nasilje ona vrsta nasilja u kojem su povrijeđene sve osobne, intimne i psihološke granice osobe s čime se vrlo teško nositi i odraslima, a pogotovo djeci", objasnila je psihologinja i zamjenica pravobraniteljice za djecu prof. Maja Gabelica Šupljika.
Ističe i da maloljetne žrtve i njihovi roditelji često ne vjeruju u primjerenu reakciju i zaštitu sustava, očekuju duge sudske postupke, suočavanje s počiniteljima, male ili nikakve kazne i izloženost propitivanju jesu li same krive za to što im se dogodilo te jesu li same isprovocirale događaj ili pristale na spolni odnos.
Kazne su postale primjerenije zločinu?
Upravo je zato potrebno čim više pričati o ovom problemu i pokazati žrtvama da takvi zločini neće proći nekažnjeno. Iako se dio javnosti zgražavao nad "preblagim" kaznama za silovatelje iz Zadra, Lana Peto Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda i predsjednica Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež kaže da su one danas puno strože nego što su nekad bile te da je su u posljednjih godinu i pol sudci počeli mnogo ozbiljnije shvaćati takve zločine.
"Kao sudac Visokog kaznenog suda, prema slučajevima koji nam unazad godinu i pol dolaze iz cijele RH vidim da su sudci počeli ozbiljnije doživljavati takva kaznena djela i da su kazne, rekla bih, gotovo primjerene. U tom dijelu se očituje da je Visoki kazneni sud sa svojim vijećem za mladež jako zauzeo jedan stav da kazna mora biti odgovarajuća i da mora biti takva da je odvraćajuća. Tako unatrag godinu i pol imam osjećaj da su kaznene sankcije, uglavnom kazne zatvora, odgovarajuće", smatra Peto Kujundžić.
Kao i kod gotovo svih takvih slučajeva, radi se o riječi žrtve protiv riječi počinitelja. Upravo zbog percepcije da se neće vjerovati u njihov iskaz, žrtve rijetko prijavljuju slučajeve silovanja, stoga smo sutkinju zamolili da nam objasni koliko se uopće na prvu vjeruje iskazu žrtve.
'Sustav je danas prilagođeniji maloljetnim žrtvama'
"Kazana djela protiv spolne slobode najčešće se baziraju na iskazu žrtve. Unatrag 20 godina se stalno razmatralo koliko možemo utvrđivati vjerodostojnost pojedinog iskaza. Dakle, da utvrdimo je li iskaz lažan ili ima grešku u dijelu da žrtva nije mogla zapamtiti što joj se dogodilo, da ne zna iskazivati o tome, ili da ima krivu percepciju o tome što joj se desilo. Sve te stvari trebamo isključiti kao bismo mogli temeljiti neku osuđujuću odluku na tom iskazu. Naše hrvatsko zakonodavstvo je krenulo sa zakonima o sudovima za mladež koji ima posebnu glavu gdje se štite djeca koja su žrtve kaznenih dijela“, objasnila je Peto Kujundžić.
Sutkinja objašnjava da je u tim segmentima istaknuto upravo kazneno djelo silovanja, odnosno kazneno djelo protiv spolne slobode. Objasnila je i kako teku takvi postupci, što se u njima traži od mladih žrtava i na koji je način tijek suđenja danas prilagođen takvim najosjetljivijim slučajevima.
"Ako je dijete mlađe od 15 godina govorimo o spolnoj zloupotrebi djeteta mlađeg od 15 godina, a ako je starije govorimo o kaznenom djelu silovanja. Kada policija krene s ispitivanjem, osim djeteta imamo i posredne svjedoke. Najčešće su to majka, otac, sestra, brat, prijateljica, netko kome se dijete povjerilo, ispituje se kako je izgledalo nakon samog događaja, primjerice, kakva je bila njezina odjeća", objašnjava.
Kaže da sam iskaz djeteta nije jedini dokaz, pošto potencijalno postoje mnogi elementi na kojima se temelji slučaj, ako se dobro obradi. No, Gabelica Šupljika ovdje ističe da i samu istragu dijete može shvatiti kao čin nepovjerenja sustava u njezin iskaz, te ponavlja da stoga cijeli proces treba voditi vrlo osjetljivo, a žrtvu obavezno voditi kroz službe podrške.
"Druga strana ima pravo postavljati pitanja, ali sudac je taj koji će odrediti koja će se pitanja postaviti djetetu. Primjerice, zabranjena su pitanja, ako je dijete 15-godišnjakinja, poput onih je li prije imala dečka i je li se s njime 'vukla' navečer vani iza 10 sati. U svim se znanstvenim istraživanjima pokazalo točnim da, kada dijete ima puno detalja, kada zna ispričati i vezati s određenim zvukom ili mirisom, to su neki detalji koji se neće pojaviti kada smišljate lažnu priču. Posebno je važno kada kaže: 'A onda mi je on rekao…', i krene s rečenicom koju je rekao. Dakle, ima elemenata koji nas navode da možemo povjerovati iskazu žrtve te ga analizirati skupa sa svim ostalim dokazima", objasnila je Peto Kujundžić.
'Žrtva obično laže roditeljima. Kaže da je pala s bicikla...'
Cijeli proces suđenja za žrtvu znači ponovo proživljavanje traumatičnog događaja, zbog čega je vrlo važno kako će se o njima pričati u javnosti.
"Najčešće se radi o ponovljenoj traumatizaciji, prisjećanju detalja traumatskog događaja, izloženosti komentarima okoline i javnosti od kojih nisu svi dobronamjerni. Izvještavati treba posebno oprezno, brinući maksimalno o neotkrivanju identiteta žrtve do kojeg može doći i izravno i neizravno. Također treba biti posebno obziran pri izvještavanju o samom kaznenom djelu i ne iznositi detalje događaja", rekla je Gabelica Šupljika.
Upravo je ponova traumatizacija i reacija javnosti te neosjetljivost medija razlog zbog kojeg većina žrtava šuti, a počinitelji prolaze nekažnjeno.
"Istraživanja na žalost pokazuju da onaj strašan strah i sram djeteta priječi da to ikome kaže. I kada ga roditelj primijeti da je crven u licu, i da je razbarušena i da plače, izmisliti će, reći će da je pala s bicikla, lagati će. To je na žalost najčešća reakcija djeteta ali i odrasle osobe koja je doživjela takvo kazneno djelo. Jer, to je još uvijek dio, možda sam i ja kriva, možda ga nisam trebala gledati u oči, kada me pitao da idemo popiti nešto, možda sam odmah trebala reći ne. To je krivnja i nekako našeg društva koje često optužuje žrtvu da je sama to tražila, koje doprinosi tome da žrtve šute", zaključila je Peto Kujundžić.
