Zoran Čalić, bivši gitarist i skladatelj Majki, nedavno je objavio debitantski album vlastitog benda "U moru i plamenu" koji su kritičari ocijenili u superlativima. Uoči koncerata u Ljubljani i Zagrebu (21. travnja, Vintage Industrial Bar) u velikom intervju otkrio nam je zbog čega je odlučio krenuti solo, kakva je situacija na sceni u Sloveniji, gdje djelomično i živi, a prisjetio se i mladih dana u Vinkovcima te svirke u jednom od najvećih rock sastava ovih prostora.
Nakon posljednjeg izlaska iz Majki krenuo si sa bendom Samosvjetlo koji se ugasio poslije samo jednog singla. Zašto već najavljeni debitantski album nikad nije izašao?
Nakon zadnjeg odlaska iz Majki (ljeto 2013.) upustio sam se u avanturu zvanu novi bend s novim i drugačijim ljudima. Htio sam zapravo sastaviti bend od glazbenika iz različitih žanrova, s kojima sam djelio ljubav prema psihodeličnom rocku. Međutim, stvar nije zaživjela onako kako sam očekivao i nakon godine dana, odlučio sam da je bolje da prekinem tu suradnju jer se nisam osjećao slobodnim.
Ubrzo nakon toga napravio si Zoran Čalić Band u kojem s tobom sviraju neki od najtalentiranijih glazbenika na slovenskoj sceni, među ostalima i bubnjar Ivo Rimc kojeg se sjećam još iz Demolition Groupa. Ispričaj mi ukratko kako ste se okupili.
Ivu Rimca poznajem dosta dugo i divio sam se njegovoj svirci. Uvijek je "šopao" svoj bubanj do kraja, beskompromisno i divlje... Iako je i on mijenjao bendove, uvijek sam s divljenjem slušao i gledao kako svira. I da, Ivo je u ovoj našoj priči odigao glavnu rolu. Naime, sreli smo se u ljeto 2014. prije koncerta Queens Of The Stone Age u Ljubljani i pričali o glazbi. Ja sam mu otvoreno rekao kako mi po glavi kruži ideja da konačno snimim pjesme koje već imam i da mislim da bih radio pod svojim imenom jer sam odustao od ideje da radim bend i da onda nakon šest mjeseci, godinu dana, ponovno moram sve ispočetka jer će netko u toj postavi prestati svirati ili će jednostavno izgubiti motivaciju. Ivo je odmah rekao, daj uradi to, ja ću ti pomoći, svirat ću bubanj jer volim kako sviraš gitaru... Uradi to, napravi svoj solo album! Da nisam dobio takav odgovor od njega, ideja o solo albumu i bendu s mojim imenom možda ne bi zaživjela još neko vrijeme. On je jednostavno ubrzao sve procese i na tome sam mu neizmjerno zahvalan! Već idući tjedan smo se počeli nalaziti u prostoriji za probe i svirali smo samo on i ja. Na drugoj ili trećoj probi, Ivo je postavio mikrofone i počeli smo snimati svoj prvi demo. Trebali smo basistu, Ivo je predlagao mladog i talentiranog Jerneja Kržiča sa kojim je donedavno svirao u Zebra Dots. Jernej je došao na sljedeću probu i iz prve je počeo nasnimavati bas dionice... Nisam mogao vjerovat, kako lik gađa prave tonove i kako je ležeran i opušten, odmah mi se svidio njegov stil sviranja bas gitare. Dogovorili smo da krenemo kao trio po uzoru na sve te moćne rock'n'roll bendove poput Creama, ZZ Topa ili Jimi Hendrix Experiencea. U toj postavi smo krenuli 2014. godine i imali smo par svirki kao trio. Međutim, meni je trebala podrška još jednog instrumenta, pošto sam uz sviranje gitare počeo i pjevati. Želio sam nekako obogatiti zvuk banda i malo se rasteretiti na gitari. Razgovarali smo koga bi zvali i tko bi skužio naš zvuk i jako brzo smo se složili da pozovemo Andraža Mazija (koji je također bio u Zebra Dots). Njega sam poznavao s nekih blues sessiona i jednog mjuzikla u kojem sam igrom slučaja svirao u Mladinskom gledališču u Ljubljani! Andraž je nevjerojatno talentiran momak, možda i najjači instrumentalist među nama iako je konkurencija jaka. Pokazao se kao pun pogodak, on je multiinstrumentalist, svira sve instrumente koji imaju žice... nešto nevjerojatno. Također, i on i ja smo izrasli iz bluesa, zbog čega smo se vrlo brzo skužili.
U bendu imaš i tekstopisca, mladog zagrebačkog pjesnika Sašu Oroza, zbog čega si pisanje stihova prepustio nekom drugom?
Trebao mi je netko tko mi odmah može isporučiti dovoljno tekstova za moju muziku. Zapravo do tog trenutka (2013. godine) nikada se nisam pretjerano upuštao u pisanje jer sam pored sebe u Majkama imao čovjeka koji to radi možda i najbolje na ovim prostorima. U svojoj sobi sam pronašao jednu mapu s tekstovima gdje je bio potpisan Saša Oroz i uz njegovo ime je bio i telefonski broj! Nazvao sam ga, našli smo se u Zagrebu i dogovorili se da krenemo raditi. Ovaj album rezultat je godine dana zajedničkog rada.
Tekstualno, album sam doživio kao svojevrsnu oazu, bijeg od svih gluposti i „crnjaka“ koji nas okružuju (internet, mediji, žutilo...). Kao odgovor nudite gotovo hipijevske ideale - ljubav, ljudskost i rock'n'roll?
To je i neki moj pogled na život i svijet oko mene. Sa Sašom smo dosta pričali o tome koje poruke šaljemo, meni također nije bio cilj imati tekstove u pjesmama samo reda radi. Dogovorili smo se o kojim temama želimo pjevati, to smo stavili na papir i počeli slagati pjesme. Uz Sašu sam počeo i sam pisati riječi i polako se oslobađati te neke kočnice koju svi imamo u glavi. Mislio sam, ako je to moj bend i moja stvar, u redu bi bilo da i ja dam svoj doprinos s tekstom ili dva. Na kraju je ispao jedan, ali vrijedan! Mislim da ću sve više raditi i na tom polju, sam pisati riječi za pjesme iako mi to nije presudno. Volim raditi sa različitim ljudima!
U međuvremenu si, ako je suditi po spotu za naslovnu pjesmu, razvio i interes za vizualnu stranu cijele priče. Njega ste, ako se ne varam, snimili ti i Ivo, kako ti se svidjelo s druge strane kamere?
Video za "U moru i plamenu" mi je možda i najdraži i najlakše odrađeni spot u kojem sam sudjelovao. Kada imate režisera pored sebe, onda vas on uglavnom tjera da neke scene ponavljate unedogled, i to zna biti vrlo nekreativno, da se tako izrazim, što u ovom spotu nije bio slučaj! Ivo je uglavnom snimao, nakon čega sam rekao 'daj sad malo meni da ja snimim tebe'. Na kraju nam je pomogla njegova žena Amanda koja je snimila nas dvojicu u kadru, čime smo imali sve što smo htjeli. Nakon dva sata smo otišli na pivo, Ivo je montirao snimke u roku par dana i to je sve.
Kritike albuma su izuzetno pohvalne, nisam pročitao niti jednu lošu recenziju. Koliko ti uopće znači mišljenje kritičara i koliko se ono u tvom slučaju odražava "na terenu"?
Naravno da je mišljenje kritike važno, ali ne i presudno. Vidjet ćemo kako će ljudi reagirati na svirkama koje kreću ovaj mjesec. Prvo sviramo Ljubljanu, na Ortofestu 16. travnja, a nakon toga i Zagreb 21. travnja kao početak koncertne promocije.
Kako si osmislio predstojeće koncerte? Hoće li se raditi o svojevrsnom presjeku karijere ili ste sasvim fokusirani na "U moru i plamenu"?
Fokus je naravno na albumu, odsviramo i pokoju domaću obradu, tu i tamo koju staru stvar od Majki, ali nikako se neće raditi o presjeku moje karijere.
Vratimo se nakratko u prošlost, puno puta si napuštao Majke i uvijek se vraćao. U trenutku kada si konačno odlučio otići, išlo vam je jako dobro, "Teške boje" su bile pravi povratnički hit, zbog čega je ponovno puklo između tebe i Bareta?
Možda se činilo da se sve odvijalo jako dobro, ali zapravo nije. Jednostavno, više nije bilo one kemije između nas, osjećao sam se loše u takvom okruženju, pa sam pomislio: 'zar mene netko tjera da sviram u tom bendu? Ne! Onda je vrijeme da se krene dalje'.
Nije lako pobjeći od samog sebe, no koje bi po tebi bile glavne razlike ovoga što danas radiš u odnosu na bendove s kojima si dosad svirao?
Ovo što sada radim je zrelije. Možda sam i u godinama kada stvari vidim drugačije od npr. dvadesetogodišnjaka. Tih par bendova iz prošlosti su moj razvojni put i sve je to povezano. Neke stvari su bile dobre, neke možda baš i ne, ali sad ne bih bio tu gdje jesam da nije bilo svih tih bendova.
S Alenom Marinom svirao si u Elektrobudi, a nedavno si nastupio i kao gost njegovog Superoperatera u Tvornici. Jeste li ikada razmišljali o nekom neformalnom reunionu vašeg starog benda Pokvarena mašta? Za jedan koncert ili tako nešto.
Alen i ja smo najbolji prijatelji još iz djetinjstva, iz Vinkovaca, iz bloka Ivana Mažuranića 10! To je veza koja se ne zaboravlja, kasnije smo pokrenuli i naš prvi bend i zajedno sanjali o svirkama. Na kraju krajeva, odsvirali smo mi podosta koncerata prije rata, bili smo u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Kopru... Nije loše za klince iz Vinkovaca stare oko 16-17 godina. Nikad nismo pričali da bi napravili reunion koncert! Mislim, ipak smo evoluirali od tada i mislim da to nema smisla. Evo našli smo se, svaki sa svojim bendom prije par mjeseci i to je format u kojem se možemo nalaziti i družiti. Tko zna, možda jednog dana, u nekoj garaži u Vinkovcima, skupimo staru ekipu, za svoj gušt, ništa više od toga.
U to vrijeme izdavali ste za legendarnog Zdenka Franjića, u kakvom ti je sjećanju ostala suradnja s njim?
Suradnja sa Zdenkom je bila fenomenalna! On je uvelike zaslužan za našu rokenrol scenu, od sredine osamdesetih naovamo, bio je glavni pokretač i izdavač svim bendovima bivše Jugoslavije koji su mu se javljali, ostao je undergroud mesija sve do dana današnjeg. Zdenko je velika faca, velika. Sve to je radio iz ljubavi prema glazbi i rock'n'rollu, a takvih je malo.
Danas je u hrvatskom rock'n'rollu prisutna prilična centralizacija, ako nisi u Zagrebu, gotovo da se i ne možeš ozbiljnije baviti glazbom. Kako je to izgledalo krajem osamdesetih u Vinkovcima?
Bilo je isto kao danas. Provincija je dobra za iskalit' se u nečemu, ali za daljnji razvoj moraš u centar! Majkama je također krenulo kada smo se preselili u Zagreb jer u jednoj sredini imaš sve što trebaš. Od izdavača, režisera, tonskih majstora, što uvelike olakša rad glazbenicima.
Dugo živiš u Sloveniji, kakva je situacija na tamošnjoj sceni, po pitanju mjesta za svirku, novih bendova...?
Živim zapravo između Zagreba i Ljubljane jer već desetak godina sviram u grupi Big Foot Mama. Tamošnja scena se također razvija, u Ljubljani postoji jedan fenomenalan prostor gdje vježba dvadesetak grupa, i malo po malo tu su došli i serviseri za instrumente, majstori za elektroniku i efekte su također postavili svoje radionice i tako se zapravo stvara scena. Mjesto je u slengu nazvano "Detroit" jer se nalazi uz prugu i bendovi imaju svoje prostorije u starim industrijskim halama koje su preuredili u male studije gdje se snima i radi svaki dan. Ljudi su jako predani glazbi i u takvom okruženju si jednostavno „natjeran“ da budeš što bolji! Po pitanju svirki, Slovenija također ima što za ponuditi. Puno je malih klubova, takozvanih Omladinskih centara koji rade raznovrstan program. Preko ljeta su tu festivali, tako da je okolina skoro pa idealna za baviti se glazbom.
Bio si član jednog od najvećih bendova ovih prostora, skladao barem desetak vječnih pjesama pa me za kraj zanima imaš li još uopće nekih neostvarenih ambicija u rock'n'rollu?
Imam želju dalje raditi svoju glazbu i razvijati se kao muzičar. Ima tu još puno prostora za napredak, ali idem stepenicu po stepenicu. Možda se dogodi i pokoja suradnja sa nekim drugim bendovima, vidjet ćemo. Sada mi je, naravno, na prvom mjestu moj bend i netom objavljeni album. Čekaju nas svirke i dugo toplo ljeto, nadam se, a onda možda i početak stvaranja drugog albuma. Samo da se dobra energija rola dalje!
