Ove uvodne rečenice nisu plod poludjela uma, no prije bilo kakvog pojašnjena treba poći od činjenice da je blagdansko vrijeme i vrijeme svekolike pomirbe. Tako nalažu običaji. Za Badnjak bi oko vatre, komina, okupilo cijelo selo, svi seljani, pa bi se izmirili i izljubili makar do jučer bili neprijateljski raspoloženi. Prošlost se, makar simbolički, brisala da bi se lakše zakoračilo u budućnost. Ista pravila vrijede i za gradski svijet, samo što se tu miri za stolom i bogatom trpezom. No, lako se bilo razumjeti ljudima iz istoga sela, kao i onima iz istoga grada, prije 50, 100 godina. Danas se, slikovito rečeno, udaje i ženi svatko sa svakim, svijet je globalno selo, pa ako su nam običaji od blagovanja slični i isti s terminologijom bi moglo biti problema. Nekada se slabo razumijemo i kad govorimo o istim stvarima.
Na sreću, lijeka ima, zove se „Povijesni rječnik hrvatskog kulinarstva“ i autorica mu je dr.sc. Jelena Ivanišević, znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Debeli, dvotomni rječnik sa čak 18.754 leksičkih natuknica, prvi i jedini ovakve vrste u nas, u posveti kaže: “Posvećeno svima koje volimo, a ne razumijemo…svima koji brinu o našim trbusima i našim zubima.“
Dok se na štednjaku krčka bakalar, dok se peku fritule i spremaju sastojci nužni za blagdansku pečenku, zanimljivim se čini uzeti rječnik u ruke i vidjeti u njemu bogatstvo našeg leksika i kad su blagdani tema. Već na početku eto – božićnice!
Božićnica je 'jabuka što dospijeva o Božiću', 'suvrst jabuke' kako to kažu uokolo Samobora i Varaždina, baš kao i ona 'jabuka koja se poklanja po običajima uz Božić'.
Bez božićara nema Božića
Božićnjak nije Djed Božićnjak, nego je „vrst ukrašena kruha koji se sprema za Božić“. Čast, međutim, i kruhu i jabuci, ali teško da bi Božića bilo da nije božićara! Jer, božićar je 'prase koje se kolje na Badnjak i priprema za Božić'.
Kruh koji se mijesi na Badnjak je od davnina badnjača, 'božićna pogačica ukrašena s pet ružica izrađenih od tijesta'. Ako vam ponude bravaricu, niste dobili majstoricu od bravarije već 'božićni kruh ukrašen različitim likovima ovaca i volova'.
Sretnik je zato onaj koji zagrize u česnicu pa još u „tvrdo“, jer to je 'pogača koja se mijesi za Božić u koju se po običaju može staviti zlatnik ili srebrnjak, koji, po vjerovanju, donosi sreću onome tko je pronađe kad se česnica izlomi'. A kad smo kod kruhova i pogača što se peku i mijese za Božić, tu je i koledo, 'božićni kruh ukrašen sa sedam cijelih oraha'. Hrvatska se može pohvaliti da na popisu zaštićene nematerijalne kulturne baštine ima dva božićna kruha, koledo i lucišćak, oba iz Plemenšćine.
Svi su se ti božićni kruhovi dijelili za stolom među bliskim ljudima kako bi se zazvalo zdravlje, dio se davao i stoci da se tako zaštite od bolesti, dok su se mrvice posipale po vrtu i zemlji za dobar urod. Bravarica je zato dobila ime po bravu, baš kao što imamo i pčelaricu, dok se u Otoku u Slavoniji nekada, a možda i danas, pekao kruh samo da se blago počasti.
Ajnpren juha, da vam malo smiri želudac
Blagdansko je vrijeme i od kolača i to onih suhih, uglavnom veličine zalogaja. Spisak je dug. Kuglof se, primjerice, udomaćio svugdje, taj 'kolač od dizanog ili običnog tijesta sa suhim grožđem, okruglasta oblika sa šupljinom u sredini'. Linceri su 'suhi prhki kolačići nadjeveni pekmezom'. Negdje ih jednostavno zovu rupice, negdje klanceri pa i kranclovi, a negdje i – ne diraj me diko! Smokvenjak je 'sušena, trajna slastica od mljevenih suhih smokava, oraha i šećera, koja može biti u obliku pogače, stošca ili kuglica' i zovu ga i hib. Fritula je 'kolač od dizanog tijesta i suhih grožđica, pržen u ulju'. Zove se fritulu još i frita, prikla, pršurata, uštipak, vritula. Na sve to dobro dođe bićerin, odnosno štamprl svake vrste, pa i onog što se zove rozalija - 'aromatični liker od ružinih latica' znan i kao rozolin, rozolio, rožolin, rožiliš, rožolje, rožulin, ruzulin.
Bakalar, ako ga je išta od Badnjaka ostalo, isto je što i bakalaj, štokfiš, treska, trijesak. Hobotnica je i ahtapod, aktapod, hobodnica, krakatica, karakatnica, obodnica, oktopod, oktopos, polip, štokalj, trakača. Ona 'na živo' je 'hobotnica pečena u krušnom tijestu s ploškama krumpira'. Pajcek je isto što i odojak. Meso za pašticadu - a najbolji je za to svrhu frikando 'jedan od pet dijelova buta' - ili divljač za dobar gulaš, moralo je stajati u 'slanoj vodi s različitim začinima', odnosno u pacu, salamuri, marinati, marinadi, rasolu. Lako moguće da će ga nakon rasola trebati nabockati, odnosno špikati. Patkovina je, naravno, pačetina.
Broskva, kupus, ili raštika, dobro će doći nakon svega da umiri želudaca, dok je za teže slučajeve tu ajnpren, 'juha od zaprške i vode, često začinjena kimom i s ukuhanim umućenim jajetom“, znana i kao prežgana juha.
Nožemuščad?
Ne nudi rječnik samo imena jela i namirnica. Tu je, među ostalim, i naziva začina, pa ako vas netko blizak zamoli da mu dodate nožemuščad, posegnuti valja za muškatnim oraščićem! A ako se igdje naš leksik dokazao onda je to kod smišljanja izraza za ljude koji vole jesti i piti, ili su pretjerali u jelu i piću. Nabokati se znači 'najesti se do sitog', nabiguzica je 'onaj tko rado jede i pije besplatno, za tuđim stolom'. Nadekati se znači 'najesti se, nabubati'. Nacickati se je isto što i nacvrcati se, odnosno isto što i 'napiti se i dovesti u alkoholizirano stanje'. Sva to vodi ka pojmu nadebeliti se ili 'postati debeo, udebljati se'.
Blagdani, međutim, jesu za to da se čovjek nadebeli. I da se 'digne čaša u zrak u čast gosta' kako to nadošlici dolikuje. S obzirom da je pred nama godina o kojoj ne znamo baš ništa i može nam donijeti svašta, vrijedi i za nju izgovoriti nadošlicu. Zdravica, pa jelo, pa pilo pri čemu samo treba paziti da vina ima i da nema nage ili 'nestašice vina'. Bio bi to loš znak, a takvih nam uistinu više ne treba. Treba nam slatka božićnica!
