Zima je vrijeme u kojem češće mislimo na naše bližnje, darujemo ih i želimo im dobre želje. Nije to samo zbog blagdana, već i zbog hladnoće. Nekim ljudima zima predstavlja najveći problem za opstanak. Naravno, riječ je o beskućnicima, ljudima koji nemaju svoj dom ili ga ne mogu zagrijati.
U prihvatilištu Gradskog društva Crvenog križa Zagreb u Velikoj Kosnici, koje je nalik apartmanskom naselju, korisnici smiju ostati svega šest mjeseci, u najboljem slučaju godinu dana. U 54 sobe smješteno je oko stotinjak beskućnika, a mjesta ima za još pedesetak osoba.
"Sobe su četvero-krevetne ali rijetko kada stavimo sva četiri korisnika. Ljudi trebaju nekakvu svoju privatnost, slobodu i prostor tako da maksimalno je troje korisnika unutra. Gledamo uvijek da su nekakve podudarnosti među njima u karakterima, jer je lakše kada nema problema i konfliktnih situacija u prihvatilištu. Sobe su opremljene sa stolom, stolicama, četiri kreveta, dva dvokrilna ormara i to je u pravilu to“, opisuje za RTL.hr socijalna radnica Andreja Kozar Pasanec.
Radije žive na ulici
Mnogi radije biraju život na ulici. Razlog je u našoj birokraciji. Naime, ako postanu korisnici doma, gube naknadu, takozvanu socijalnu pomoć, od 800 kuna. Stoga radije biraju živjeti u blizini Glavnog kolodvora ili po raznim napuštenim objektima.
"Ne znam li ima kolega koji su hodali gradom i tražili ih na tim lokacijama. Međutim u Zagrebu je jako raširena mreža brige o tim beskućnicima, imamo i dnevni boravak za beskućnike, na više mjesta se može dobiti obrok kroz dan, tako da i mi, a i Mreža za beskućnike, upućujemo te ljude gdje se mogu obratiti i dobiti pomoć kroz dan“, rekla je socijalna radnica.
'Tu sam gdje jesam'
Ipak, nekima je kratkotrajni boravak u domu ugodan. Među njima je i Barica Babić. Ona je u prihvatilištu, iako zapravo nikad nije završila na cesti. Napustila je kuću u Kašini u kojoj je živjela sa suprugom do njegove smrti. Prije toga je živjela u Varaždinu, Austriji i Njemačkoj. Ona je u Kosnici već gotovo godinu dana i nada se povratku u Varaždin, što bi trebalo biti nakon Nove godine, odnosno po rješavanju njenog zahtjeva za suprugovom mirovinom.
"Život nas natjera. Ja sam se tu prilagodila. Tu sam gdje jesam i moram tu biti dok se moje stanje ne riješi. No, sve mi je super, djelatnice su super, medicinska sestra je tu, svi su spremni pomoći. Ja sam previše svijeta prošla i sa svakakvim ljudima komunicirala, tako da mi je sve normalno. Imate doručak, ručak, večeru, svaka dva tjedna čistu posteljinu, mogu dati veš na pranje i u sobi ga mogu ispeglati. Imam cimericu, ona je jedna divna žena. Bitno je ovdje da imate dobrog cimera, da se ne svađate. Mi si popijemo kavu, slušamo muziku, gledamo televiziju…“, opisala je Barica svoj život u prihvatilištu.
Lockdown i igra sudbine
Neki, pak, dolaze samo prespavati, dok ostatak vremena koriste slobodu kretanja gradom. Njima su teško pala dva lockdowna kroz koje je prihvatilište u protekle dvije godine moralo proći, iako su prvi slučajevi zaraze koronavirusom zabilježeni tek nedavno.
"Teže im je palo to što su bili zatvoreni u dva navrata i taj zadnji puta je bilo skoro pola godine, biti u prihvatilištu, ne kretati se van prihvatilišta je teško, pogotovo našim korisnicima koji imaju taj jedan oblik slobode izražavanja i vole se kretati gradom, malo je to bilo jedva smo prošli, počeli su i psihički padati“, objasnila je Kozar Pasanec.
Većina je beskućnika, zbog toga, ali i životne sudbine, oboljela od psihičkih bolesti. "To su i osobe koje imaju skrbnika, nemaju poslovnih sposobnosti. Mi stalno pišemo da je 50 posto beskućnika psihičkih bolesnika, ali ja bi rekla da je i više od toga. Mi imamo jako malo radno sposobnih korisnika, znači onih koji su baš zdravi. Domovi za psihičke bolesne osobe su smanjile kapacitete i onda se na žalost dešava da su oni na cesti. Centri za socijalnu skrb ih nemaju kamo smjestiti nego ovdje. Teže psihičke slučajeve moramo i odbijati, no onda centri nađu smještaj za njih jer moraju“, objasnila je Kozar Pasanec i dodala da bi se stvarni postotak psihički oboljelih mogao popeti i do 75 posto.
Svaka pomoć je dobrodošla
Radi se o ljudima koji su od malena po domovima ili su već dugo u sustavu socijalne skrbi. Ima i onih kojima su ovrhe uništile život. No, svima njima treba pomoć. Dovoljne su i osnovne stvari.
"Kod nas su nekako najpotrebnije odjeća i obuća. S obzirom na to da imamo više muških korisnika, muška obuća je najpotrebnija, tu su uvijek i zimske jakne. Uvijek je sve dobrodošlo i uvijek su nam drage akcije kada se ljudi sami, pogotovo studenti, organiziraju, ali to se ove godine istrošilo. Nismo mogli puno donacija primati zbog mjera pa smo sa zalihama pri kraju. Uvijek mogu ljudi donijeti na našu adresu u prihvatilište pa ćemo se mi potruditi to nekako razvrstati“, poručila je socijalna radnica Kozar Pasanec.
