S vremena na vrijeme pojave se zahtjevi za kažnjavanjem javne upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“. I svaki se put kao izgovor da se to ne učini pojavi isto, skandalozno, objašnjenje da se takva odluka ne bi svidjela HDZ-ovom biračkom tijelu. Iz čega bi netko neupućen mogao zaključiti da su HDZ osnovali bivši ustaše, a ne bivši komunisti i partizani (npr. Joža Manolić, Janko Bobetko, Josip Boljkovac…) ili, da je osnivač i prvi predsjednik HDZ-a bio neki ustaški rojnik, a ne partizanski major i kasniji general JNA (Franjo Tuđman).
Nažalost, nemogućnost racionalnog i jedinog ispravnog načina suočavanja sa (zlo)upotrebom ustaškog pozdrava znakovit je primjer nemogućnosti i nevoljkosti hrvatskog društva da se suoči s mračnim poglavljima vlastite prošlosti. Jer, ustaše su sigurno najočitiji, ali ne i jedini primjer sramotnog ponašanja (nekih) pripadnika hrvatskog naroda kroz povijest.
Židovska zajednica želi zabranu ZDS
S obzirom na to da je ovaj put zahtjev za zabranom ustaškog pozdrava iniciran od strane predstavnika židovske zajednice u Hrvatskoj, uz obrazloženje da je njime (između ostalog) potican antisemitizam koji je eskalirao u genocid (holokaust), evo još nekoliko primjera na tu temu koje bi za početak bilo dobro barem osvijestiti.
Da, više sam puta neprihvatljivim isticao činjenicu da u demokratskoj Hrvatskoj svoje ulice imaju Mile Budak (Slavonski Brod, Vinkovci, Pag, Gračac…) Julije Makanec (Bjelovar) i Pero Kojaković (Župa Dubrovačka).
Jer, ministar u Vladi NDH Budak bio je i potpisnik rasnih zakona u kojima između ostalog stoji da „Židovi po rasi ne smiju nikakvom suradnjom utjecati na izgradnju narodne i arijske kulture, pa im se zabranjuje svako sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama, društvenog, omladinskog, sportskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće“; ministar u Vladi NDH Makanec mlade je ustaše podučavao da „Židovski duh imade stanovite značajke, koje izgledaju stalne i nepromjenjive.
Za nj ne postoji ništa sveto, ništa pred čime bi čovjek morao osjećati strahopoštovanje, on nije sposoban da se uzdigne do nekog višeg duhovnog smisla života“, a iz čega onda proizlazi da „Narodi, u kojima nema vrlina, nemaju prava tražiti za sebe slobodan i nezavisan život.(...) Zato si svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju.“; dok ustaški dobrovoljac na Istočnom frontu Kojaković pjesmama slavi Božjeg Poslanika Adolfa Hitlera jer on „Vjerujući u pobjedu protiv žida, junak pravi, započne megdan ljuti, kako poviest još ne piše, da židovski priesto sruši, komunizam klet suviše“, te slavodobitno kliče „opet po ravni ruskoj vladat će sveti mir, sinovi prokletog Jude već bježe u Sibir“.
Deportacija u Jasenovac i Auschwitz
U Zagrebu, Splitu i Imotskom ulicu ima i književnik Ivan Raos. Iako će ga proslaviti roman „Prosjaci i sinovi“ objavljen 1972., njegov tekst „Židovi – neprijatelji svih naroda. Misli uz otvorenje Hrvatske protu-židovske izložbe“ iz 1942. ostat će zabilježen kao jedan od najvulgarnijih antisemitskih tekstova toga vremena. U trenutku kada je većina Židova s područja NDH deportirana u Jasenovac i Auschwitz Raos naglašava: „Dolaskom NDH Poglavnik je uspješno digao masku s obezumljenih židovskih obraza, učinio kraj njihovome razornom djelovanju i nanovo digao „Plot oko Israela“ odstranivši ih jednom za uvijek od hrvatskog narodnog, gospodarskog, privrednog i kulturnog života… Hrvatski je narod jednom za uvijek obračunao sa Židovima… Danas, kad je čitava Nova Europa jedanput za uvijek obračunala sa Židovima, nema bojazni da će se opet pojaviti, kao oni o kojima zavisimo, da nas izrabljuju i mrcvare“.
Međutim, kada je u pitanju antisemitizam, popis onih po kojima se zovu ulice širom Hrvatske niti počinje niti završava s pojedincima čiju se mržnju i netrpeljivost prema židovskom narodu može povezivati isključivo s ideologijom ustaškog pokreta.
Ulice nazvane po ljudima koji su javno iskazivali antisemitizam
Tako npr. u Zagrebu i Bakru postoje ulice Adolfa Vebera (Tkalčevića), jezikoslovca iz 19. stoljeća, u čijem se bogatom opusu može pronaći i usporedba Hrvata i Židova: „mi se znatno od njih razlikujemo: izkvarenost židovska, a naša ćudorednost, malodušnost njihova, a naša mukotrpnost, slabo pouzdanje njihovo u svoga Boga, a naša stalnost u vjeri bez mrmljanja…. Mnogo toga, što se u crkavah naših govori o židovstvu, slikuje taj narod opakim i poganim…“
Širom Hrvatske imamo i ulice Ante Starčevića, „Oca domovine“, koji je u više navrata javno iskazivao svoj antisemitizam. Između ostalog, 1883. se aktivno uključio u antisemitsku hajku podupirući lažne optužbe da Židovi u ritualne svrhe kolju kršćane i piju njihovu krv: „Ako se to dokaže, tko može zahtevati da kerstjani dadu Židovom ikakova prava u svojih zemljah? Pače, nemora li svaki kerstjanin zahtevati da svi Židovi budu izmedju njih, i iz blizine proterani?“.
U Zagrebu, Karlovcu i Sisku postoje i ulice Grge Tuškana, jednog od vodećih hrvatskih antisemita s kraja 19. stoljeća, koji je Židove napadao po novinama ali i s govornice Hrvatskog sabora: „Da židovi nisu koristni i potrebni hrvatskom narodu, to ja mislim, ne treba dokazivati… Hrvatski narod nema i ne može imati interesa o tom da se ovdje podupiru židovi, da im se grade škole itd. Židovi su nama i po jeziku i po vjeri i po svojih nazorih skroz tuđi elemenat, ne samo tuđi, nego upravo protivan.“
Tragične posljedice stoljećima raspirivanog antisemitizma
Ulicama koje nose ime po Anti Tresiću Pavičiću ponose se Zadar i Stari Grad na Hvaru. A ovaj književnik i političar iz prve polovice 20. stoljeća napisao je u jednom novinskom tekstu sljedeće: „Duboko sam uvjeren, da hrvatskom narodu ne prieti nijedna osbiljna pogibelj osim židova. Niemci nas ne mogu poniemčiti, ni Madžari pomadžariti ni Srbi posrbiti, ali nas židovi mogu pretvoriti u siromašno stado. Od ove pogibelji treba narod hrvatski spasiti. Sam narod po sebi neće se moći obraniti. Za to valja da ga brane, koji su prvi za to zvani, a to su kršćanski svećenici. Oni bi morali…da u svim gradovima i u svim selima ustroje kršćansko socijalne hrvatske zadruge. U politici moraju da te zadruge…budu starčevićanskih načela, tim će se najbolje odužiti uspomeni Antuna Starčevića, koji je sam napisao prekrasnu razpravu protiva židovima, od koje ovo nije ni sjena.“
Teško da u Hrvatskoj postoji mjesto u kojem Stjepan Radić nema svoju ulicu ili trg. Iako u njegovom političkom angažmanu nije bilo ekstremnog antisemitizma, antisemitskih tendencija jest. Tako je npr. 1906. napisao: „Što dakle valja nama Slavenima učiniti sa Židovima, ili točnije, kako nam se valja prema njima vladati?... Kao pravi kršćani ne možemo nikako biti antisemiti po njemačkom uzoru; ali kao narod… ne možemo i ne smijemo nikako dozvoliti da ikoji član židovstva bilo semitskog, bilo arijskog, bude našim narodnim predstavnikom i vođom. Mjesto antisemitizma imali bismo najstrože provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv Židova najuztrajniji rad bez Židova“.
Naposljetku, treba naravno reći da su svi spomenuti pojedinci djelovali u vremenima u kojima je političkim, vjerskim, rasnim, ekonomskim i drugim „argumentima“ opravdavana mržnja i netolerancija prema Židovima bila prihvaćana kao društvena normalnost. I baš zato mi danas, imajući u vidu tragične posljedice stoljećima raspirivanog i normaliziranog antisemitizma, imamo obavezu ono što je njima tada izgledalo normalno javno i nedvosmisleno isticati kao nenormalno. Između ostalog, i pazeći po kome nazivamo ulice.
