Dok žene nogometaša nerijetko pune medijske stupce, jeste li ikada pročitali išta o ženama nogometnih navijača? Vjerojatno ne, zato je i glavna akterica ovog teksta odlučila napisati nekoliko redaka o sebi i svom suprugu.
Za portal zagreb.info, anonimna autorica je napisala tekst prikladno nazvan 'MOJ ŽIVOT S BAD BLUE BOYSEM: Volim te draga, al ne više o Dinama' u kojem opisuje kako je to živjeti s fotografijama prekrižene Mamićeve glave, s mužem kojem je 'svaka utakmica presudna', te s malenom kćerkicom koja se vrlo brzo priklonila tati.
Tekst prenosimo u cijelosti.
Ponekad imam osjećaj da živim na stadionu.
'Ako odeš na to gostovanje, ne vraćaj se!', viknula sam. No, otišao je kao i uvijek, a vjenčani prsten 'letio je' za njim. Po petstoti put, valjda. Dinamova utakmica u Vinkovcima, nije se mogla odigrati bez njega.
Ne, moj muž nije nogometaš Dinama, samo navijač. No, zabrijao si je da je bitniji navijač na tribinama, nego nogometaš na travnjaku. Kaj mi je bilo u glavi kad sam izgovarala to 'DA', pitala sam se i taj vikend, kao i svaki drugi kada je Dinamo igrao u bilo kojoj 'rupi' u koju je morao otići. Valjda mi je ona baklja sa Sjevera spržila mozak.
Kako bilo, taj dan kad sam pristala provesti ostatak života s njim, ujedno sam dala i pristanak da mi se Dinamo useli u krevet zajedno s 'Mamićem lopovom'. Žene nogometaša svako su malo tema medija, dok žene navijača nitko ne spominje.
A vjerujte, imalo bi se o čemu pisati. Ustvari, omjer snaga tu je negdje, no dok žene nogometaša bar masno naplate 'žrtvu' za taj brak, mi iz druge skupine nemamo baš neke koristi, ako ne računate pravo malo bogatstvo 'BBB' naljepnica s kojima mi ponosno maše pred nosom kad se vrati s nekog od 'pohoda'.
Nadala sam se da će se situacija promijeniti kad rodim našu curicu, no jedina promjena u cijeloj priči jest član više u 'Futsal Dinamu'. Naime, kad se beba rodila prvo je dobila njihovu člansku iskaznicu, a tek onda dudu u usta. Otprilike.
Nadala sam se da sam bar ja bogatija za jednog malog ženskog saveznika, ali i tu me dočekao 'ćorak'. Mala je vezana za tatu i uopće joj ne smetaju Dinamove pjesme. Dapače, pleše na njih, No, barem radi društvo mami u onim svijetlim trenucima kad Dinamo igra doma. A svijetli su iz jednostavnog razloga- ne moram čekati do tko zna kojeg doba da se vrati iz neke prip**ine te se mogu nadati poslijepodnevnoj šetnji.
Svaka tekma je presudna
I upravo zbog toga, moja sreća nije imala granica kada se taj nesretni Mamić konačno povukao, a njihova bitka/borba/ili kaj već preselila se na stadion. Manje gostovanja, više domaćih, zaključila je moja nesretna glava i udarila u zid. Već idući vikend mi je objašnjavao kako je baš ta utakmica, u pitajbogakojemgradu, presudna za grupu.
Ma daj molim te! Bilo ih je bezbroj i baš svaka je jako bitna i presudna. Zar ne mogu ti huligani, pardon strastveni navijači, preživjeti bez tebe? Naravno da ne mogu, propast će utakmica ako se dernja jedno grlo manje.
Uzalud silni razgovori i objašnjavanje, jedino kaj sam njima postigla jest izbacivanje Mamićeve prekrižene glave iz kuće, točnije s našeg kata. Na katu ispod, živi moj brat, također fanatični Bad blue boys te se Mamić nastanio na njegovom zidu. Kako to izgleda pitate se? Pa ponekad imam osjećaj da živim na stadionu, slikovito rečeno.
Bitno je sudjelovati
Da razjasnimo, volim i ja Dinamo, u nekim granicama normale. Čak sam otišla s njima na nekoliko utakmica, nadajući se da ću shvatiti taj navijački fanatizam. Među svim ti silnim Boysima, mirisima ustajalog piva pomješanim sa znojem, našlo se i par ženskih lica koja dijele moju nevolju.
I tako se nas nekoliko žena uvjeravalo da nisu svi ti dečki 'huligani', mantrajući si u bradu kako je njihova strast prema Dinamu neizmjerno jaka i pokušavajući si poloviti sve te stihove i fraze koje su orile Sjeverom. Neuspješno - no, bitno je sudjelovati.
Ovo iskustvo ću okarakterizirati kao zanimljivo, a nadasve zanimljivo jest kad krene njihovo poznato naguravanje koje im je, iz nekog nepoznatog razloga, vrlo napeto. I dok su oni uzbuđeno 'letjeli' po tribini, rušeći se preko stolaca, ja sam se sakrila u neki kutak moleći Boga da ne završim na travnjaku. No, vjerovali ili ne, iskazali su se kao džentlmeni i zaštitili me od svakog udarca.
I dokazali ono što mi ovaj moj uporno objašnjava- ne, nisu svi samo huligani, većina njih su samo malo strastveniji dečki kojima je eto, taj Dinamo bitan. Nakon višegodišnje borbe, protiv tamo nekog Mamića njihov Dinamo opet diše ili pokušava disati. Istina, borba za transparentniji nogomet nije gotova i vjerojatno ću još neko vrijeme slušati o tom Mamiću, no na tu pokvarenu ploču sam navikla.
Neka ti, idi, deri se, tjeraj Mamića iz Svetinje. Želim vam stvarno transparentniji Dinamo kojeg toliko volite, kojem ste posvetili djetinjstvo i mladost, pa čak i veliki broj sati bračnog života. Tribinu ostavljam njima, a ja se vraćam sociološkom istraživanju mentalnog sklopa navijača.
Možda jednom i shvatim zbog čega vole samo Dinamo, pivo i žene. No, unatoč svim bračnim problemima, moja poruka Boysima je- lijepo vas je vidjeti na Maksimirskom stadionu i slušati huk sa Sjevera
