Čak i oskudne vanjskopolitičke rubrike hrvatskih medija posljednjih godina ne mogu bez povremenih, ali izuzetno uzbudljivih vijesti s Islanda, države otoka što inače leži na glavnom tektonskom rasjedu između Euroazije i Amerike. Dakako, nije prvenstveno riječ o geološkim fenomenima poput erupcija živahnih tamošnjih vulkana, s utjecajem na europski zračni promet. Vijesti odande produciraju društveno iznimno aktivni i probitačni domoroci, njih malo više od 300 tisuća. A to što im polazi za rukom, krajnje je hvalevrijedno.
Dalekonordijska avangarda
Prošlog nam je tjedna pažnju tako privukla informacija o islandskom odbijanju pristupanja Europskoj uniji. To se čitalo i komentiralo, dakle, na raznim forumima i društvenim mrežama, u neizbježnoj poredbi s ovdašnjim prilikama na istoj relaciji prema kontinentalnom naddržavnom savezu. Island je odlučio da neće u EU, dok je Hrvatskoj bilo namijenjeno – riječima njezina premijera – onoliko izlazaka na referendum, koliko je potrebno da većina animiranih glasača pristane uz Bruxelles. I, poslužio je već i prvi.
Ali, nećemo ovdje iznova pretresati argumentaciju za i protiv EU, takve kakva jest, naspram onoga što bi trebala biti. Islandska odbijenica nije vrijednost sama po sebi, kao što ni hrvatski pristanak nije apriorno zlo. Nego ćemo se, s obzirom na još aktualnija događanja u Hrvatskoj, osvrnuti na jedan drugi politički proces na Islandu, po mnogočemu historijski jedinstven. Pa, da vidimo kako ćemo u tome stajati kad se usporedimo s dalekonordijskom avangardom, kad nam odmjerimo polazišta i ciljeve, i prakse između njih.
Novi islandski ustav - unaprijeđuje prava
Posrijedi je, naime, izrada novog islandskog ustava, o kojoj se ovdje izvještavalo uglavnom na kraju postupka, prije dva i pol mjeseca. Kao što je poznato, Island je zahvatu pristupio nakon globalnog financijskog kraha 2008. godine, koji je i tu gospodarski razmjerno moćnu zemlju silno uzdrmao. Njezino društvo, međutim, ostalo je pri nepomućenoj svijesti, svakako dovoljno da se zapita kako su to sebi dopustili, uza sve komparativne blagodati. I nisu svalili krivnju na pedere, komunjare, ili brojne poljske dotepence.
Island, to znaju čak i hrvatski maturanti, raspolaže praktički besplatnom energijom, zahvaljujući obilatim geotermalnim izvorima. Povrh toga ima bogato ribarstvo i određena izdašna rudna nalazišta, te nadgradnju s pojedinim tehnološki visokosofisticiranim industrijama. Ali, prije negoli je sve bilo privatizirano na valu globalne liberalne ekonomske politike, islandske banke učinile su tipični faux pas uslijed ljute financijaške lakomosti, i zatim neslavno propale, baš kao i tolike njihove bjelosvjetske posestrime.
Suprotstavili se
Za razliku od većine ostalih, Islanđani su tad odlučili da im je dosta razbojničkoga privatnog biznisa u suradnji s odnarođenim političkim elitama. Zakoračili su stoga na daljnje nepoznato tle, nalik prvim vikinškim naseljenicima, rješeni da sami iskreiraju svoju budućnost. Onoliko koliko je moguće, naravno, jer Odin može već sutra raspaliti žešći oganj u podzemlju i škoj im rastaviti barem nadvoje. Okrenuli su se tako komunikacijskom potencijalu interneta, mada je utisak da bi oni to umjeli izvesti i unplugged.
Uzgred budi rečeno, i to je pokazatelj da je prvenstveno tehnologija izraz društvenosti, a ne obrnuto. Kako god, organiziran je na Islandu složen, ali demokratski online mehanizam rasprave o novim ustavnim zasadama – da ne ulazimo sad u detalje – koji je nakon par godina urodio kvalitetnim nacrtom boljeg, modernijeg, humanijeg "zakona svih zakona". Jest, bilo je uzgred brojnih zastranjenja i nedoumica, no Islanđani su tehnički i politički svejedno došli pred cilj: ako nisi skučen demokratski, sam ti je cyberspace granica.
Zaštita prirodnih i privrednih resursa
Pa, da ne zaboravimo kako se ovaj tekst u prvom redu ipak bavi konretnom usporedbom: kakve sve to veze, dakle, ima s nama, s Hrvatskom, s ovim društvom i sistemom? Ima, ne samo zbog EU-konteksta, nego još i više zbog nedavno probuđenog ustavotvorstva u Hrvata, tragom proklamirane "zaštite prava većine od manjina". Adresirajmo odmah takvu natražnjačku redizajnersku inicijativu: Crkva je ta koja diktira igru, a ustavnim stručnjacima ostaje da dokazuju nevinost, kao i činjenicu da su namjerene modifikacije – neustavne.
Mimo svih naklapanja o tobožnjoj patologiji homoseksualizma, redukcija ljudskih prava ovdje se nastoji progurati tek radi političkog i, svakako, ekonomskog interesa jedne ograničene, ali već drastično privilegirane grupacije. Islanđani su se upustili u rekreiranje ustava kako bi efikasnije zaštitili svoje prirodne i privredne resurse od više nego aktivnih pokušaja otimačine istih, da se više ne bi doveli u toliku zavisnost o interesu privatnih ekonomskih subjekata. Njihove ustavotvorne ideje pritom nikako ne umanjuju ljudska prava.
Island nije odbio EU zato što je krcat desničarima
Ljudsko pravo na privatno vlasništvo i poslovanje, međutim, prestaje biti prihvatljivim u točki gdje počinje evidentna šteta po druge, njihov sistemski uzrokovan egzistencijalni udes. Hrvati, za razliku od Islanda, dominantno streme posve suprotnim tendencijama. Mi ćemo se, izgleda, pomučiti da očuvamo postojeći minimum ustavnih prava na jednakost, a ne ih unaprijediti za račun integralne zajednice. Privatni materijalni interes tim više hara našim ugroženim resursima, odgurujući od sebe intenzivniju društvenu pozornost.
Islanđani nisu odbili EU kao zaguljeni desničari, što bi rado vjerovali hrvatski nacionalisti. Nego zato što je ukrivo nasađena, onako kao što su to dekadentne banke kojima su oni prethodno, bailoutgotovo jedini na svijetu, hrabro uskratili . Island očito naprije znači društvo, tek onda prirodne datosti, a Hrvatska – zalud bilo interneta - više je nešto poput nakupine preizloženih i temeljito iscrpljenih vrijednosti, tako i društvenih. Nažalost, dijeli nas rasjelina dublja od tektonske, prostor širi od virtualnog.
