Kao ultimativni dokaz da je Jugoslavija bila kazamat i tamnica naroda, zemlja kudikamo inferiornija ovoj danas u kojoj živimo, nacionalisti koriste slobodu kao glavni argument. Kako je svima kroz ovih trideset godina postalo jasno kako ekonomski, a posebno industrijski ili gospodarstveno Jugoslaviju nećemo nikada stići, tako se dokazni materijal sveo uglavnom na ljudska prava, slobodu misli i govora, te kolokvijalno na 133. članak kaznenog zakona SFRJ koji je propisivao da možete biti kažnjeni zbog nečega što ste izjavili, napisali ili rekli o nekome.
Kada razumno i sistematično izložiš argumente o SFRJ kao o kudikamo ugodnoj, poštenoj i slobodnoj zemlji za život, barem onaj jednostavni radnički, kada izvadite ključeve svog stana (koje uglavnom imaju i nacionalisti), kada izvadite svoju zdravstvenu knjižicu, radnu knjižicu ili pasoš, tada vas dočeka salva uvreda na račun upravo vašeg obrazloženja, jer vas nacionalisti drže licemjerom kojem je lako kritizirati danas, u slobodnoj državi koja njeguje demokratska prava čovjeka o slobodi izražavanja. Slobodi da čak i faraonima možete kazati da zaslužuju biti gađani pokvarenim jajima. No nacionalisti (čitaj uhljebi) uglavnom tupe jedno te isto i pozivaju se na članak 133. koji je posebno zadnjih godina SFRJ bio tek puko slovo na papiru.
Uz salvu uvreda čeka vas i standardna porcija „činjenica“ koje omraženu Titovu tvorevinu oslikavaju kazamatom, dok je ova danas po tom „činjeničnom“ pitanju kudikamo tolerantnija, no istina jest da su te i takve činjenice najčešće zapravo – u krivu.
Članak 133. kaznenog zakona o slobodi izražavanja, popularni „verbalni delikt“ je postojao u SFRJ i odnosio se na sve osobe koje pozivaju ili potiču na obaranje vlasti radničke klase, na promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, ali je istovremeno bio i predmetom žestokih rasprava kako među intelektualcima, tako i u medijima. No nacionalisti se uglavnom drže postulata kako se upravo taj članak zlorabio i bio osnovnom polugom diktature koja je njegovala kulturu prokazivanja na svim razinama. Generacija iza Jugoslavije, koja demokraciju upoznaje početkom devedesetih, uzela je zdravo za gotovo tu mantru nacionalista, koja je s vremenom postala zaglavnim krimenom i razlogom raspada te „trule“ države koja je gušila medijske, ljudske i sve druge zajamčene slobode.
No kada realno gledamo kraj osamdesetih i recimo jedan podlist (op. Feral Tribune) u tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, kada uzmemo tadašnji srednjostrujaški socijalistički tisak, neovisne novine, Mladinu ili Polet, tada za „verbalni delikt“ možemo mirne duše kazati da je bio običan zakon, pravno i formalno nefunkcionalan, dok recimo u Hrvatskoj, isti taj ili sličan zakon ima itekakvu stvarnu, opipljivu, i zastrašujuću konotaciju. Iako ga kolokvijalno nemamo.
Najnoviji slučaj građanina Mladena Ćustića koji je na Facebook stranici jednog zadarskog portala napisao kako faraona treba dočekati pokvarenim jajima, njega i njegove poltrone, a da bi mu nedugo zatim na vrata zakucala policija, zorno pokazuje kako Hrvatska kao takva nema 133. članak kaznenog zakona o slobodi izražavanja, ali ima itekako „verbalni delikt.“ Kada naš faraon obilazi pojedine gradove u Hrvatskoj, budite sigurni da će se nastaviti sa tom praksom delikta kojeg zapravo nema, ali ga hrvatska policija revno provodi. Prepad policije na građanina Ćustića, samim tim postaje jasna faraonska poruka kako možete kritizirati njegovu ekselenciju po svim demokratskim uzusima Hrvatske države koja nije omražena Jugoslavija, ali samim tim „vrijeđanjem i omalovažavanjem faraona narušavate javni red i mir.“
„Javni red i mir“ tako ničim izazvani postaju alatom kojim faraon određuje dok obilazi svoje posjede po Hrvatskoj, tko smije i što smije kazati o njemu što je skandalozno za jednu zemlju članicu Europske unije. Od grude snijega - do pokvarenih jaja, očito je faraonu došlo iz guzice u glavu, korak je dovoljan da se na noge dignu sve službe državne bezbednosti uključujući i policiju koja nije ažurna kada se govor mržnje usmjerava na novinare, ali je itekako ažurna kada se u rečenici s pokvarenim jajima spomene faraon. Faraon koji voli u svakoj situaciji istaknuti slobodu koju danas imamo, a koju su izvojevali hrvatski branitelji.
Ta cinična poza da se konstantno sublimira o slobodi koja zapravo to nije, i da se ta sloboda stalno uspoređuje sa bivšim sistemom, stvorila je na koncu uvjete za posvemašnju konzumaciju straha od bilo kakve kritike, jer se ova izdašno kažnjava na hrvatskim sudovima koje se prikazuje demokratskim. Mi ćemo se, da pojasnim, rado kititi demokratskim standardima i uzusima modernog civilizacijskog doba, ali nećemo podnositi da nas netko kritizira ili o nama govori kako smo nesposobni.
Ta generalna strategija aktualne vlasti koja cijelo vrijeme generira taj i takav slobodan i demokratski ugođaj u društvu koji to činjenično i zapravo nije, konstantno od devedesetih pa naovamo proganja nezavisne novinare i medije, ili im ukidaju sredstva što je praktički isto. Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, barem je po tom pitanju bio fer, jer nije krio svoje namjere. Strategija slobode koja to nije, je zapravo strategija Franje Tuđmana koji nije trpio kritike, posebno one koje su dolazile iz lista Feral Tribune. Faraonska osjetljivost na kritiku očito je konstanta u HDZ-u, koji od svog prvog faraona koristi faraonske ovlasti da se grubo obračuna sa bilo kojim vidom kritike na svoj račun.
Tadašnju usporedbu rahmetli generala i predsjednika Franje Tuđmana sa generalom Francom, povodom miješanja kostiju u Jasenovcu novinari Ferala su branili na sudu, i to je bio prvi javni proces koji je razotkrio cinični aspekt sadašnje države koja mentalno i ideološki vrši nasilje nad demokracijom, a koje se tolerira jer je bivša država bila kudikamo represivnija prema tom pitanju?
Mentalno i ideološki, ponavljam, jer se frustracija faraona na činjenicu da nisu uspjeli niti stići Jugoslaviju u ničemu, te da ih njihov narod prezire, ali ih se u jednakoj mjeri i boji, na koncu se pretvorila u farsu i običnu laž, jer je Jugoslavija i zbilja bila kudikamo superiornija sa svim svojim manama, sa svim svojim člancima 133, sa svim svojim demokratskim deficitom ovoj tvorevini koja je nastala nakon nje.
No trebalo ju je ozloglasiti, upravo taj demokratski deficit istaknuti, tako da se samo pamćenje na nju računa za krivnju. Kazati danas faraonu jasno i glasno u lice da je nesposoban da vodi državu, te da niti ne zaslužuje pokvarena jaja već posvemašnji prezir, postalo je samim tim građanska dužnost. Građanski neposluh, posebno na način koji faraona posebno boli, a to je posvemašnji deficit prema Jugoslaviji, postaje sve više nužnim činom otpora ako ne i jedinim, pa nije čudna očita faraonova nervoza i povlačenje državnih pendreka koji bi trebali u začetku suzbiti te i takve pojave.
Budite dakle hrabri, iako ćemo i dalje imati jako malo onih koji su glasni i premalo onih koji se usuđuju, i dalje ćemo vjerovati u iste mantre koje nam kolektivno pamćenje podmeću pod krivnju, te ćemo i dalje biti samo mala, ustrašena zajednica kojom dominiraju nestručni, nesposobni i nekompetentni faraoni. Ali faraoni koji imaju dovoljno pendreka da nas zastraše.
No sada se postavlja jedno logično pitanje kada znamo sve činjenice. Zašto smo devedesetih bili dovoljno hrabri da nas nikakvi faraonovi pendreci nisu mogli zaustaviti, a danas se za iste stvari bore samo sedamdesetogodišnjaci? Zašto smo tada uopće tražili nešto slobodnije i nešto bolje ako danas svi tako zdušno šutimo?
Nije li to što smo svi skupa baš ono faraonski dobro zaje****?
*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju stav portala Rtl.hr*
