Nakon dramatičnog ispadanja Hrvatske nogometne reprezentacije s Eura 2020, trenutno je krenulo masovno zazivanje promjene izbornika Zlatka Dalića i brutalno kritiziranje igrača. Premda, realno, ne mogu utjecati ni na odabir izbornika niti na sastav koji istrčava na teren, i premda to ni na koji način ne utječe na kvalitetu njihovih života, mnoštvo se strastveno uživjelo u nogometnu kadrovsku politiku. A riječ je o izborniku i igračima koji nacionalnu reprezentaciju održavaju u samom vrhu europskog i svjetskog nogometa.
I baš kad su se reprezentativci pripremali za okršaj sa Španjolskom u osmini finala, objavljen je Eurostatov izvještaj o potrošnji po glavi stanovnika u 2020. godini, koji pokazuju da je Hrvatska na samom ekonomskom dnu Europske unije. Već godinama su od nas siromašniji samo Bugari, a Rumunjskoj gledamo u leđa još od 2015. godine. Objavljen je ovih dana i Godišnji izvještaj o svjetskoj konkurentnosti za 2021. (Institut za razvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne) koji je pokazao da smo, također već godinama, najgori u Uniji.
Malo tko se, osim ponekog mlađeg ekonomista, uzbudio ili uzbunio zbog tih tragičnih podataka, a o promjeni izbornika Andreja Plenkovića, koji već pet godina vodi nacionalnu političku reprezentaciju, jedva da je itko i zucnuo. Iako je Hrvatska, po svim relevantnim parametrima, na samom dnu Europe. Kako je to moguće? Zašto smo siromaštvo i očajnu ekonomsku politiku, koja nacionalno gospodarstvo uporno čini nekonkurentnim na svjetskom tržištu, prihvatili kao zadanost, kao jedini mogući put sudbine?
Zar smo se toliko navikli na siromaštvo?
Zar su se hrvatski građani toliko navikli na siromaštvo da im je ono postalo normalno? Zar zbilja vjeruju da mogu utjecati na igru nogometne reprezentacije, ali ne i na igru vlade Andreja Plenkovića i činjenicu da smo jedna od dvije najsiromašnije države Unije (na što itekako mogu utjecati)?
Iako je siromaštvo tema koju bi svaka suvisla opozicija nastojala do kraja iskoristiti za kritiku rada vlade, to nije slučaj i s hrvatskom parlamentarnom oporbom. Nijedna od opozicijskih stranaka nakon Eurostatovih podataka o siromaštvu nije smatrala bitnim pozvati novinare i reći potencijalnim biračima što misli o tome ili iskoristiti priliku za predstavljanje vlastitih rješenja, odnosno ekonomske politike koja bi vodila rastu bogatstva hrvatskih građana.
Potražila sam reakcije opozicije i na stranicama društvenih mreža spomenutih stranaka, budući da je to danas jedan od najvažnijih kanala komunikacije s biračima. Osim Katarine Peović (Radnička fronta), Vesne Vučemilović (Domovinski pokret) te administratorskog posta na stranici HSS-a, Eurostatov izvještaj o siromaštvu nikog nije inspirirao.
Lijevo-zeleni blok Možemo! se bavi Zagrebom, pomalo i izborom predsjednika Vrhovnog suda, a nadasve reklamiranjem gradonačelnika Tomislava Tomaševića; desni Most lokalnim pobjedama i kritikom rezolucije Freda Matića; liberalni Fokus i Centar također vlastitim uspjesima na već zaboravljenim lokalnim izborima, a tzv. lijevi SDP malo pravosuđem, malo birokratskom interpelacijom o radu Plenkovićeve vlade i najviše reklamiranjem Matićeva uspjeha. I za Ivicu Račana i za Zorana Milanovića, uz sve njihove mane i pogreške, siromaštvo bi za SDP - barem propagandno - bila tema koja se ne propušta. Ne i za Peđu Grbina.
Eurostatov izvještaj nije stigao ni do ušiju ili očiju žetončića Silvana Hrelje, zastupnika umirovljenika, iako su upravo penzioneri i starije osobe najugroženiji od siromaštva. Hrelja, valjda, odjednom više vjeruje Plenkoviću i ministru gospodarstva Tomislavu Ćoriću koji je upravo Eurostatove podatke o siromaštvu ocijenio lažnima.
Gdje je opozicija?
Eurostat je statistički ured EU-a, odgovoran za objavu kvalitetnih statističkih podataka i pokazatelja iz cijele Europe kojima se omogućuje usporedba među državama i regijama. Na stranicama Državnog zavoda za statistiku RH piše da "Eurostat objavljuje službenu statistiku EU-a i europskog područja te nudi usporediv, pouzdan i objektivan prikaz promjena u Europi".
Ministar Ćorić tvrdi da lažu: "Moramo prestati naricati nad nekim pokazateljima, koji se s vremenom na vrijeme inauguriraju u hrvatskoj javnosti. Hrvatska sigurno ne živi najlošije u EU-u, odmah iza Bugarske." Da, kad si okružen povlaštenom kastom HDZ-ovaca, siromaštvo ne vidiš.
Ćorićev šef, politički izbornik Plenković, nastavlja s mantrom da je poboljšao život hrvatskih građana na svim poljima. "Ostvarili smo značajne pomake u povećanju kvalitete života svih građana i to svih generacija", ustvrdio je prije tri dana na konferenciji "Ključni hrvatski uspjesi" premijer jedne od dviju najsiromašnijih država Europske unije.
Ništa nova od Plenkovića, taj će do kraja nastaviti igrati po svome i uvjeravati naciju da bolje od ovog što živi pod njegovom vladom, živjeti ni ne može. Ali gdje je naša opozicija i zašto je hrvatskim građanima svejedno što u Plenkovićevoj igri i odabiru kadrova ne vide pomake nabolje, dok im se država ne podiže s dna europske ljestvice?
