Zašto se Milan uopće kandidirao za predsjednika? To sam pitanje postavio Dušku Ljuštini nakon emisije HTV-a Otvoreno 11. siječnja, u kojoj smo sudjelovali on i ja, uz još trojicu gostiju. Voditelj Bandićeve kampanje rezignirano je slegnuo ramenima i odgovorio bez odgovora: "Ne znam, zaista ne znam."
Ljuštinu doživljavam kao dobrohotnog čovjeka koji se ponajviše zbog velikog prijateljstva nalazi u lošim i sve lošijim situacijama; možda griješim, ali mu instinktivno vjerujem da ne zna odgovor na to važno pitanje. Odgovor vjerojatno zna samo vjetar, odnosno hiperaktivni Milan Bandić, koji je i nakon poraza na izborima, "kao da se ništa nije dogodilo", nastavio "delati", pa ma što to značilo. Kako u metropoli, tako i u drugim krajevima Lijepe naše te Bosne i Hercegovine.
Gradonačelnik Zagreba, s razmjerno još uvijek velikom moći, već se dugo "fura" na svoju karizmu: očito računa kako njegove pristaše, emocionalno povezane s njim, vjeruju da je obdaren nekim natprosječnim osobinama. Ponajprije da poznaje neku važnu tajnu, u koju "obični smrtnici" nemaju uvid. A tajna dana je sadržaj njegovog plana, koji se možda počeo ostvarivati one rane zore na Sljemenu kad je obznanio da kreće u utrku za šefa države. Je li u tom planu ukalkulirano da u "varijanti A" ("varijanta B", očito manje izgledna, vjerojatno je trebala biti čudesna pobjeda na izborima) uđe u drugi krug i tako postigne učinke koji su ključni za političku i životnu budućnost kako njega tako i njegovih suradnika?
Podgrijavanje birača ususret novim izborima
U govoru Bandića pred njegovim simpatizerima na kraju izborne nedjelje posebno je istaknuta poruka "isplatilo se investirati u 900 tisuća ljudi koji nam vjeruju", te "znat ću taj vaš kapital opravdati jer ostat ćemo zajedno ususret novim izborima". Ključni pojam toga Bandićeva govora i njegovog ukupnog političkog djelovanja je – kapital. I to u raznovrsnim oblicima. Prvo, kao financijski kapital koji je on, s obzirom da je u kampanji očito znatno više utrošio od drugih kandidata (prema nekim procjenama oko 19 milijuna kuna), imao "na bacanje".
Ogromna novčana potpora koju je dobio u tom nadmetanju, kao i onom vezanom za nedavne lokalne izbore, pokazuje da je Bandić politički eksponent nekih moćnih lobija, koji i u ovoj teškoj ekonomskoj situaciji ocjenjuju kako im se isplati nastaviti "ulagati" u tog političara i njegovu karijeru. Talijanski politolog Giovanni Sartori upozorio je kako suveren više ne traži novac, nego novac traži suverena, a za one koji su u ovom divljem kapitalizmu svoje bogatstvo stekli na sumnjive načine "čovjek, a ne stranka" je ne samo koristan, nego zbog velikih političkih promjena posljednjih mjeseci i jedini poželjan suveren.
Korištenje ispražnjenog prostora desnice
Drugi je komunikacijsko-marketinški kapital, odnosno "brand" Bandića. Njegova razglašenost u posljednjih je sedam mjeseci, sudeći prema kvantitetu medijskog praćenja, vjerojatno bila veća čak i od one Ive Sanadera kao prije najvećeg, a sada najozloglašenijeg "junaka našeg doba". Populistički, prizeman stil gradonačelnika metropole vjerojatno će i ubuduće ostati atraktivan mnogim biračima, osobito onima desno orijentiranima i slabije obrazovanima, kojima više ne paše civiliziranje vodstva HDZ-a do kojega je došlo nakon promjena u vodstvu te stranke.
Treći je ljudski i kadrovski kapital koji se manje odnosi na tih 881.762 birača koji su Bandiću dali potporu u drugom krugu izbora (mnogi od njih su za njega glasali samo da oponiraju Ivi Josipoviću i socijaldemokratima), a više na veliku političku mrežu koju su najpopularniji nezavisni kandidat na izborima i njegovi suradnici ispleli u kasnu jesen i početkom zime. Milan Bandić je imao snažnu organizaciju i prije nego što je krenuo u utrku za predsjednika, ali je ona sve dotad ponajviše bila locirana u metropoli i barem formalno povezana s (gradskim) SDP-om.
Svjestan da on i njegovi ljudi moraju van iz Partije i ubuduće se boriti oslanjanjem na svoje resurse, Bandić je vjerojatno ocijenio kako svoju novu, veliku vojsku najučinkovitije može prikupiti i ustrojiti u velikoj bitki kao što su predsjednički izbori. Posljednjih nekoliko mjeseci on je zadržao većinu svojih suradnika koji su mu unatoč izglednom i opravdanom izbacivanju iz SDP-a uglavnom ostali vjerni, stekao neke nove, te uspostavio važne kontakte u mnogim hrvatskim mjestima, te poglavito u BiH (baš on u posljednje vrijeme najviše politički kontrolira većinu Hrvata u toj zemlji).
Dakle, Bandić i bandićevci idu dalje. Manje je pritom važno hoće li i kada oni osnovati novu stranku, od toga da već imaju razmjerno veliku organizaciju, know-how za osvajanje potpore te potencijalno velik socijalni prostor za djelovanje. Oni se "sto posto" namjeravaju pojaviti na sljedećim parlamentarnim i posebno lokalnim izborima. Pred tim političkim projektom, hrvatskoj inačici berluskonizma kao sinergije populizma i financijskog kapitala, ipak su brojne i teško premostive prepreke. Najveća od prepreka je, pak, sam Milan Bandić, alfa i omega tog projekta, koji se unatoč svojoj neprispodobivoj energiji i sposobnosti za preživljavanje, ili možda baš zbog toga, i kao političar i kao osoba jako istrošio.
Bandić je jedan od posljednjih postojećih pripadnika vrste političkih dinosaurusa koja u posljednje vrijeme slijedom zazora javnosti prema starim političarima u uvjetima duboke i svekolike društvene krize ubrzano odlazi s nacionalne scene. Već je pretrpio dva teška poraza (u izborima za predsjednika SDP-a i za šefa države), pa sebi ne smije dopustiti treći, koji bi za njega bio – nokaut. Kandidirajući se za predsjednika, Bandić je stvorio potencijalno moćnu "mašinu" i prezentirao sebe kao političara nacionalnog formata, ali je pritom razotkrio svoje velike slabosti te doveo sebe i svoje suradnike na sam rub političkog ponora. Onako kako je prije pet godina izjavio: "Ja sam, kao i Mesić, sam sebi najveći protukandidat."
Prethodni članci:
arti-201001100141006 arti-201001110555006
