Ako na televiziji prikazuju važnu, jednu od povijesnih utakmica hrvatske nogometne reprezentacije ili jednu od velikih, dakako povijesnih utakmica nogometnog kluba iz vašeg grada, ne puštajte svoju djecu blizu. Naročito ne mušku djecu. Ne dajte da ih truju tim (najpopularnijim) sportom i svime što nogomet u Hrvatskoj (i šire) prati.
Vjeronauk i ostatak školskog programa već će učiniti dovoljno, ne treba vam još i Joe Šimunić, egzaltirani sportski komentatori javnog medijskog servisa, prekrasna, za dom spremna atmosfera na tribinama i analiza utakmice koja će na kraju pokazati da smo pregazili, unakazili i ponizili protivnika ili pak bili mučki pokradeni od strane sudaca što dolaze iz zemlje čudnih ljudi čudnog imena.
Naučite djecu od malih nogu da je glupo kititi se tuđim perjem, da je necivilizirano slaviti pjesmama u kojima su neizostavni "oni koje smeta", a koji zbog naše pobjede po logici primitivnog uma ne mogu nego osjećati samo silnu zavist i patnju, da je nerazumno ponositi se nečim za što nemaš ama niti najmanju zaslugu, odnosno nekim s kime nisi u životu prozborio niti dvije rečenice.
Jasno, ovi dobronamjerni savjeti mnogima će zvučati kao bogohuljenje u gorem ili nerazumna paranoja i tlapnja u boljem slučaju, jer s nogometom i uz nogometaše slavi se i tuguje diljem svijeta. Međutim, ne zaboravite da u Hrvatskoj i zemljama poput ove, u hrvatskom društvu i društvima poput našeg, nogomet, a počesto i sport općenito, ima ulogu kliconoše nasilja i nacionalizma, ideologije primitivnih.
U nogometu i oko nogometa vrlo često se slavi ono najgore što pripadnost nekoj zajednici može podrazumijevati. Jasno, vi ste na sve to već oguglali i ne pada vam na pamet djeci uskratiti tako važne životne trenutke kao što su povijesne nogometne utakmice naših, ali ipak, razmislite, jer moglo bi se dogoditi da će se vaš najmiliji i najdraži sin koliko sutra naoružati teleskopskom palicom, jer je "smradovima" i "šaci jada" iz drugog grada ili države poželio pokazati tko je najjači.
Eno vam Splita
Ukoliko vam se čini pretjeranim, eno vam Splita i svega što je uslijedilo nakon napada Torcidinih huligana na vaterpoliste Crvene Zvezde. Nije u pitanju nikakva novina, “Februarsko kupanje” u Splitu ima tradiciju staru barem pola stoljeća, uvjerava nas naslov na jednom internet portalu, gdje se kao primjer navode splitski navijački neredi iz 1969. godine, nakon utakmice na kojoj je Hajduk, zar ste sumnjali, pokraden na domaćem terenu protiv neprijateljskog OFK Beograda.
Međutim, koješta jeste novoga u nasilju koje su prije tri dana bez reakcije promatrali brojni Splićani i Splićanke. Tradicionalno navijačko nasilje bilo je upotpunjeno nacionalističkom mržnjom. Ne samo mržnjom napadača, nego mržnjom dobrog dijela društva, što zorno oslikava sadržaj kanalizacijskog otvora ispod svakog teksta objavljenog o divljaštvu budala koje su nasrnule na Zvezdine vaterpoliste.
Uostalom, o tome najbolje govori komentar nepoznate djevojke/djevojčice/žene na snimku zabilježenom netom nakon napada u organizaciji i izvedbi splitskih divljaka: "Ipak je to ćetnik. Ipak je on ćetnik."
Naconalistička mitologija
Divljaštvo organiziranih nogometnih navijača u Hrvatskoj davno dignuto na višu razinu i upregnuto u klimava kola "hrvatske stvari". Ono je ugrađeno u same temelje slavne Republike Hrvatske. Zagrebačkim Bad Blue Boysima već gotovo tri desetljeća tepa se da su upravo oni započeli Domovinski rat, i to na stadionu u Maksimiru 13.V.1990. godine, iako se nogometno prvenstvo Jugoslavije igralo još cijelu godinu dana, a posljednje finale Kupa maršala Tita održano je godinu dana od maksimirskih navijačkih nereda, osmog svibnja 1991. godine.
Kako je, dakle, moguće da je Domovinski rat simbolički ili nesimbolički započet na Maksimiru, ako su hrvatski klubovi punu godinu dana kasnije igrali gostujuće utakmice u Beogradu, u okviru onoga što se u to vrijeme nazivalo "domaćom ligom"? Nije moguće nikako, ali nacionalistička mitologija nemoguće je napravila mogućim. Nacionalističkim prvacima onog vremena odgovaralo je svako divljaštvo, samo ako je s druge strane bio mrski nacionalni neprijatelj, što su Hrvatima koncem minulog stoljeća postali Srbi. Divljaci su tako učas postali heroji, a stadionsko divljaštvo - naš junački čin.
Osuđujmo kao europska gospoda
Sa splitskim divljaštvom neće biti tako, napadači neće biti i službeno promovirani u heroje, jer Hrvatskoj više ne treba premlaćivanje Srba u Splitu (niti ubijanje Srba u splitskoj vojnoj luci Lora), budući da smo sada, jelte, dijelom jedne visokocivilizirane zajednice, koja se odaziva na ime Europska unija. Danas smo europska gospoda i u tom ključu valja gledati osudu divljačkog napada, koju je brže bolje sročila sama Vlade Republike Hrvatske.
Međutim, prosti ljudi ne rade na baterije i neće postati europska gospoda onda kad im to kaže proeuropski premijer i njegova svita. Društvo ima svoju dinamiku i ako ga tridesetak godina filujete mržnjom prema Srbima, nipošto vas ne treba čuditi kad deseci i stotine ljudi mirno gledaju napad na mrskog neprijatelja, ne hitaju napadnutima u pomoć niti nakon što su izmlaćeni, nego nakon napada komentiraju: "Ipak je to ćetnik! Ipak je on ćetnik!".
Ne treba vas čuditi niti što je sve biti zaodjenuto u ruho navijačkog huliganizma. Da "navijačka posla" mogu biti razlog za svaku vrstu divljanja – to valjda znamo. Kod nas je, eto, divljanje dobilo i pečat državotvornosti.
Prije četiri godine britanski je Guardian pisao da je "nogomet na Balkanu, više nego igdje drugo, nastavak rata drugim sredstvima". Sad recite: zašto bi svoje dijete gurali u rat u kojem ne mora sudjelovati? Zato, imate li nesreću životni vijek živjeti u društvu opsjednutom demonom nacionalizma, nema potrebe povećavati rizik da ćete odgojiti nasilnu nacionalističku budalu. Držite svoju djecu daleko od nogometa, ne trujte ih sportom.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
