E, sad, to može značiti više stvari.
Prva neka bude da Bozanić naprosto forsira tezu da su katolici uvijek "donji", odnosno žrtve. To je popularno, zahvaća veći broj ljudi u ovoj državi. A kakva bi to religija bila koja za potlačene ne znači put do svjetlosti?
Bozanićev problem s ovom tezom je što, osobito u vrijeme izbora, podupire trenutno vladajuću strukturu. Budimo precizniji pa nazovimo tu strukturu HDZ-om i, primjerice, Milanom Bandićem koji se za vrijeme vjerskih blagdana uključuje u natjecanje "moja svijeća je veća od tvoje". No, kada se od klera traži jasan stav o ukidanju kolektivnih ugovora, Crkva kaže da se ne miješa u politiku. Nakon toga se Bozanić požali da se katolicima u Hrvatskoj "negira dimenzija prisutnosti u društvu" i onda više ne znaš 'ko tu koga miješa.
Druga stvar koja bi mogla zasmetati nadbiskupu jest možda upravo to podcjenjivanje katoličkih stavova, koje je njemu neobjašnjivo. Ipak, "podcjenjivanje" bi se moglo doživjeti i kao ostavljanje katoličkih stavova na vjetrometini argumentirane rasprave, za razliku od dogme koju kler traži i očekuje od svog stada.
Ne mora baš svatko biti Marx pa reći da je "religija duša bezdušnog svijeta", ali Hrvatska danas je, nažalost, bar deklarativno slobodna zemlja. U njoj se može, recimo, raspravljati o tome da su pilule za dan poslije bolje od pobačaja ili ostavljanja djeteta u ubožnici odakle će ga se, zahvaljujući birokraciji, teško izvući prije punoljetnosti.
Treća stvar - prijezir. Odakle prijezir? Zbog eksplozije pedofilskih skandala u Europi koja se pokušava sanirati odštetama od par tisuća eura po zlostavljanom djetetu ili najave spaljivanja Kur'ana u Americi u organizaciji crkvene zajednice na Floridi, kao izraza vrhunske vjerske netolerancije? Ili je možda je ipak nešto lokalno, a opet aktualno?
Možda je stado 'ubralo' materijalističku crtu koja krasi Crkvu dok 'prodaje' metafiziku. Osim što su im dopale najfinije nekretnine po državi, njihova neumjerenost u betonu, čini se, nema kraja. Otkrivanje spomenika-ikone toj neumjerenosti očekuje se u Udbini kada se konačno uzdigne crkvica Mile Bogovića koju je prošlog vikenda blagoslovio i ministar socijalne skrbi Darko Milinović, onaj što bi prvo zarezao u socijali. Zaboravismo umalo i da je ministar zdravstva, onaj koji se križa dok kvalificirano govori da život počinje spajanjem spermija i jajne stanice.
No, dobro. Vratimo se prijeziru. Možda se narodu ne dopada što Crkva ubire kamatu. Iako je novinar Večernjeg lista zaboravio pitati biskupa Josipa Mrzljaka koliku je kamatu planirao ubrati na glavnicu od 18 milijuna kuna od vlasnice posrnulog reciklažnog biznisa, Barbare Bešenić koja je ležala u zatvoru zbog prijevare s mjenicama, iz razgovora s njim se ipak doznaje par zanimljivih detalja. Milijune, tvrdi Mrzljak, nije ubrao od vjernika ili od poreznih obveznika, nego spretnim raspolaganjem s crkvenim nekretninama.
Ne preostaje nam ništa drugo nego dogmatski vjerovati njegovim riječima, s obzirom da Crkva bira biti javna i transparentna u svojim financijama samo kada joj to odgovara. Primjerice kada treba objaviti listu onih koji ne plaćaju lukno (obvezni godišnji doprinos župljana za uzdržavanje svećenika po obitelji), kao što je to učinio župnik iz Viškovaca, Stanislav Šota.
Zašto Crkva u ovim teškim danima za njezin puk ne odustaje od kapitalnih projekata, nije baš najjasnije većini od onih devedeset posto Hrvata koji se izjašnjavaju kao rimokatolički vjernici. Ili je njihov broj tako drastično pao da katolici zaista trpe diskriminaciju?
Možda je Bozanića jednostavno uhvatila nostalgija za vremenima kad se nije smjelo reći da si katolik? U njima Crkva već dvadeset godina crpi inspiraciju za svoje predizborne propovijedi, demonstrirajući kako su prevladali dane kada su bili manjina pod najezdom crvene nemani. Pritom potlačena, iako je u devedesetima osvanuo prilično visok postotak krštenih Hrvata koji se nisu zavlačili u katakombe da bi obavili obred. Kako inače objasniti taj Bozanićev osjećaj da 90 posto Hrvata diskriminira same sebe?
