Vijest da njemačka tvrtka Meggle gasi cijeli pogon u Osijeku, da 160 radnika ostaje bez posla, te da se dovodi u pitanje opstanak cijele mreže lokalnih proizvođača mlijeka, izazvala je cijeli niz dramatičnih reakcija; osječko-baranjski župan Ivan Anušić doslovno je prijetio menadžmentu tvrtke, ministrica poljoprivrede, Marija Vučković najavljuje pokušaje spašavanja proizvođača mlijeka, a oporba upozorava kako je ovo pokazatelj da Plenkovićeva vlada nije u stanju zadržati investitore, ali i da nema smislenu strategiju za očuvanje domaće poljoprivrede.
Sa Zoranom Aralicom, ekonomistom, znanstvenikom s Ekonomskog instituta u Zagrebu, razgovarali smo o ekonomskim aspektima ovog dramatičnog slučaja, posebno o tome može li se očekivati još takvih katastrofičnih scenarija u ovom višestruko kriznom razdoblju.
NET.HR: Kako komentirate slučaj Meggle? Mnogi se plaše da je to samo jedan od primjera kakvi Hrvatsku čekaju ove jeseni, da je to svojevrsni uvod u tešku jesen s mnogo otkaza?
ARALICA: Izravna strana ulaganja u proizvodne pogone kod nas je često obilježavao takav model: strani investitor bi nakon određenog vremena napuštao to poduzeće i odlazio u neku treću zemlju tražiti novu prilike. Ako bi se usporedio period prije 15 godina u odnosu na razdoblje prije pet godina, sigurno se može pronaći dvadesetak takvih slučajeva. Prije 15 godina "slavio" bi se dolazak nekih stranih ulagača, a za desetak godina oni bi ugasili svoje poslovanje u Hrvatskoj. To je posebno obilježje za industrije niže dodane vrijednosti gdje dominiraju tzv. lohn poslovi. Druga je činjenica kako je proizvodnja prehrambenih proizvoda industrija koja u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti poljoprivredne proizvodnje. Prehrambena su poduzeća svojevrsni integratori poljoprivredne proizvodnje u ovom slučaju za lokalne proizvođače mlijeka zato što im prodaju svoju sirovinu izravno u tvornicu. Ako promatramo hrvatsku poljoprivredu u posljednjih 20, 30 godina, tada je podatak da se smanjuje poljoprivredna proizvodnja vrlo očit. Nažalost, ne postoji dovoljno svijesti kod nas da se raspravi, pa i na razini Sabora, zašto se ovaj sindrom afričkih zemalja događa u najmlađoj EU-ovoj članici i što se može napraviti da se poveća poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj. Hrana je primarna energija za rad i život svakog pojedinca tako da je djelovanje u smjeru oživljavanja poljoprivredne proizvodnje nužno.
Treće, Slavonija je periferna regija EU-a. To znači da ona nije toliko atraktivna za izravna strana ulaganja i normalno je da svaki investitor ima poslovnu vagu kojom važe odnos između tržišta (je li valuta čvrsta ili je slaba), količina resursa (ima li dovoljno mlijeka, po kojoj cijeni je dostupno u slučaju Megglea), cijene rada, kao i ukupne cijene poslovanja. Što se tiče odgovara na vaše pitanje, moj odgovor jest - odlazak i dolazak investitora je normalna stvar. Ali kod nas se nedovoljno radi kako bi se privlačili strani investitori kao i što se nedovoljno radi na ostanku tih investitora kod nas. Uostalom, u Hrvatskoj trenutačno niti ne postoji agencija za promicanje izravnih ulaganja tako da sve to ovisi o individualnim kontaktima i aktivnostima. Kada se sve svodi na improvizaciju, onda tešku jesen i još težu 2021. godinu nije teško predvidjeti. Propadanje ne treba planirati, ono se već događa. Već imamo dovoljno zabrinjavajućih pokazatelja u proizvodnom sektoru u posljednjih par mjeseci, od gašenja proizvodnje u tvrtki Viro, sada slučaja Meggle, zatim BAT tvornice u Kanfanaru.
Ekonomist Zoran Aralica za Net.hr govori o ekonomskom stanju koje je pred nama
NET.HR: Je li moguć crni scenarij prema kojem i druge multinacionalke sa sjedištem u "velikim" zemljama EU-a počnu rezati pogone ili ekspoziture u "rubnim" zemljama Unije - što Hrvatska još uvijek jest?
ARALICA: Za nas taj crni scenarij nije toliko značajan jer u odnosu na ostale zemlje srednjoistočne Europe, Hrvatska naprosto nema toliku prisutnost multinacionalnih kompanija. Osim toga, izravna strana ulaganja su kod nas dominantno u uslužnom sektoru, a ne u proizvodnji. Nama se crni scenarij u proizvodnji već dogodio - sistemskim šokom tijekom devedesetih godina koji je uključivao tri povezana procesa, a to su slom zajedničkog tržišta, ratna zbivanja kao i privatizacija koja je započinjala na način da su se samoupravna poduzeća pretvarala u državna. Tijekom deindustrijalizacije i privatizacije izgubilo se kod nas više od 300.000 radnih mjesta u proizvodnim djelatnostima. Vraćanje proizvodnje u zemlje odakle dolaze investicije (reshoring) je pojava koja se ponajprije odnosi na povratak investicija iz Azije, nije toliko prisutan na relaciji između zapadnih i istočnih zemalja Europe.
NET.HR: Može li se očekivati više otkaza u industriji ili u javnom sektoru?
ARALICA: Val otkaza će se svakako zbiti u industriji kao rezultat pada proizvodnje, ali u manjoj mjeri nego tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća ponajprije radi činjenice što prerađivačka industrija danas ima manje od 200.000 zaposlenih. Kao što sam ranije rekao, mi smo već ranije doživjeli slom prerađivačke industrije na način da više ne postoji niti jedan strateški sektor koji bi zapošljavao 10.000 osoba, pa i više, i istovremeno unutar kojeg bi postojala poduzeća integratori koji bi predvodili ostala manja hrvatska poduzeća na inozemnim tenderima u bilo kojem području. Mi smo spali na pojedine proizvođače globalno kvalitetnih proizvoda koji integraciju na globalno tržištu odrađuju samostalno. Što se tiče javnog sektora, najave premijera su oprezne jer za bilo kakvu redukciju broja zaposlenih nužne su nezavisne procjene koje ukratko moraju objasniti zašto su pojedinci višak i koliko je takvih pojedinaca. A ne znamo postoje li takve procjene. Osim toga, potrebno je odrediti cilj što je uloga tih pojedinih javnih sektora u nacionalnoj ekonomiji.
NET.HR: Opozicija je već počela prozivati Vladu zbog gašenja pogona Meggle u Osijeku. Kolika je odgovornost politike odnosno vladajuće garniture za ovaj slučaj, je li to jasan pokazatelj da nije znala ili htjela pružati podršku industriji?
ARALICA: Sabor je mjesto gdje se uz temu obnove grada Zagreba trebaju nametnuti teme koje bi uključivale odgovor na pitanje što se događa s industrijskom i poljoprivrednom proizvodnjom kod nas. Moja je teza da nazadujemo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Inicijative Sabora i ostalih zainteresiranih dionika u društvu moraju potaknuti Vladu na izradu programa kojim će se povećati poljoprivredna proizvodnja.
Dobro je da se raspravlja o jednom proizvodnom poduzeću, osječkom pogonu tvrtke Meggle, ali u ovom slučaju moraju se postavljati egzaktnija pitanja. Primjerice, zašto je Hrvatska sredinom šezdesetih godina u sklopu Jugoslavije bila 23. država po stupnju razvijenosti u Europi a danas je debelo iza 30. mjesta? Jedan od razloga je metodološki više država, ali postoji cijeli niz ostalih faktora kao što je smanjenje značaja industrije.
Odlazak Megglea uznemirio je čitavu Slavoniju
NET.HR: Jesu li predstavljene krizne mjere i ono što je najavljeno od novih, dostatno za mogući krizni udar ove jeseni?
ARALICA: Osobno nisam vidio procjenu učinaka postojećih mjera osim što su se u javnosti iznosili predizborni deskriptivni rezultati. One jesu bile nužne, ali je teško reći koliko je sve skupa do sada bilo učinkovito. Ja sam već istaknuo više puta da moramo gledati unaprijed i veću pažnju usmjeravati prema onima politikama koje nam omogućuju integraciju u EU prostor (razvijanje cirkularne ekonomije, učinkovita upotreba resursa, razvijanje industrije 4.0. veća usmjerenost prema smanjivanju negativnog utjecaja klimatskih promjenama, uključenost žena u tehnološko intenzivno poduzetništvo na liderskim pozicijama). Vlada uz pomoć i ostalih dionika, tu mislim na različita udruženja poduzetnika i radnika, kao i korištenjem resursa znanstvenog sektora mora graditi modele financiranja naših poduzeća na inozemnim primjerima, mora financiranjem omogućivati izgradnju novih proizvodnih pogona (gdje postoji prilika) kao što mora u većoj mjeri financirati i udruživanje bilo kakvih proizvođača (poljoprivrednih ili malih i srednjih poduzeća) bilo na razini klastera ili integratora.
Vlada je do sada, od početka pandemije, više radila ono što su sve zemlje u okruženju radile, a to je raspodjela pomoći, u budućnosti se moramo naviknuti na nove okolnosti i u skladu s tim djelovati novim mehanizmima. Ponavljam, ova jesen bit će teška ako ne budemo dovoljno demokratični. Ako se budu "navrat-nanos" donosile odluke vitalne za život građana, 2021. neće biti ništa izvjesnija. Dapače, tek ćemo na proljeće 2021. znati inicijalno što se dogodilo ove godine, odnosno koliko smo se po razini BDP-a približili našem BDP-u iz 2009. godine kada je počinjala prethodna kriza. Odnosno, u kojoj mjeri razdoblje od 2010. do 2020. možemo smatrati izgubljenim.
