Mnoge je uznemirila vijest kako je krajem srpnja u Istri uhićeno nekoliko stranih turista koji su skrivenim kamerama snimali razgolićenu djecu na plaži. Isto tako svi su mediji prenijeli vijest o tome da je 13 godina nakon nestanka britanske 4-godišnje djevojčice Madeleine McCann u Njemačkoj uhićen 43-godišnjak kojeg se sumnjiči za njenu otmicu iz turističkog apartmana u portugalskom ljetovalištu Praia da Luza i ubojstvo. Baš zato na stranici Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba objavljeno je što roditelji mogu učiniti ne bi li zaštitili svoje dijete.
Istraživanja i statistike o seksualno motiviranim ubojstvima djece
"Otmice i seksualno motivirana ubojstva djece se, nažalost, događaju, no ne toliko često koliko se događaju seksualna zlostavljanja djece »u obiteljskom i prijateljskom okruženju« (engl. the circle of trust): svako peto dijete u Hrvatskoj i u svijetu je seksualno zlostavljano, i to predstavlja realnu, gotovo svakodnevnu opasnost, od koje trebamo stalno štititi djecu.
Otmice i seksualno motivirana ubojstva djece su toliko šokantna da je shvatljivo da im mediji posvećuju velik prostor, što povećava i javnu svijest vezanu uz ovu temu.
Seksualno motivirana ubojstva nisu novi oblik zločina niti postoje tek odnedavno, a u 15. stoljeću zabilježeno je njihovo prvo sankcioniranje: Gilles de Rais, vojni zapovjednik i jedan od sljedbenika Ivane Orleanske osuđen je na smrt zbog silovanja, mučenja i ubojstva velikog broja djece.
Ubojstva u kojima su žrtve djeca i mladi kategorija su ubojstava koja je najmanje objašnjena spoznajama dosadašnjih istraživanja. Istraživanja koja se bave proučavanjem razlika između seksualno motiviranih ubojstava djece i seksualnog zlostavljanja djece koja ne završe smrću žrtava su relativno rijetka.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2016. godine u svijetu učestalost nasilne smrti djece stare između 10 i 19 godina iznosi 4,3 na 100 000 djece. U Hrvatskoj su ubojstva djece znatno rjeđa. Posljednji dostupni podaci za Hrvatsku govore kako je stopa ubojstava djece do 19 godina starosti nešto viša od 0,4 na 100 000 djece.
Seksualnim ubojstvom smatra se svako ubojstvo počinjeno kao rezultat očiglednih ili skrivenih seksualnih motiva. Udio seksualno motiviranih ubojstava u svim oblicima ubojstava iznosi između 1 – 4%. Dosadašnja istraživanja govore u prilog malom broju seksualno motiviranih ubojstava u ukupnom broju ubojstava djece. Neki podaci ukazuju kako su u Kanadi 8% od ukupnog broja žrtava seksualno motiviranih ubojstava djeca i mladi. U Škotskoj udio seksualno motiviranih ubojstava djece u ukupnom broju dječjih ubojstava čini 4%. U Velikoj Britaniji se zabilježi 5 do 8 seksualno motiviranih otmica i ubojstava djeca godišnje. Jednim istraživanjem dobiveni su podaci kako je između 1990. i 2005. godine u prosjeku troje djece godišnje seksualno zlostavljano i ubijeno u Njemačkoj.
Malobrojni autori koji su se bavili istraživanjem razlikama između počinitelja seksualno motiviranih ubojstava i počinitelja seksualnog zlostavljanja nad odraslim osobama ističu kako počinitelji seksualno motiviranih ubojstava češće nisu u braku, dijagnosticirani su im antisocijalni ili shizoidni poremećaji ličnosti, parafilije i seksualni sadizam, imaju seksualno devijantne fantazije i ranije nisu imali kontakt sa svojim žrtvama.
Neki autori pronalaze da, slično kao kod počinitelja seksualno motiviranih ubojstva odraslih, seksualno motivirani počinitelji ubojstava nad djecom postižu značajno više rezultate na ček-listi psihopatije, češće u anamnezi imaju zabilježenu psihozu, parafilije, antisocijalni poremećaj ličnosti, seksualni sadizam, i ne poznaju žrtvu do ranije. Imaju slabije socijalne i interpersonalne vještine. Počiniteljev izbor djeteta kao žrtve povezan je sa slabošću, ranjivošću i dostupnošću djeteta.
U odnosu na počinitelje ubojstava nad djecom koji nisu seksualno motivirani, seksualno motivirani počinitelji ubojstava nad djecom češće poslije ubojstva izvrše suicid.
Mogući počinitelji seksualnog zlostavljanja djece najčešće su poznati ljudi kojima vjerujemo
Usprkos tome što nam ovo izaziva strah i stravu, moramo znati da seksualno zlostavljanje djeteta ne počinje uvijek otmicom i ne završava silovanjem i ubojstvom djeteta. Ako očekujemo da su mogući počinitelji seksualnog zlostavljanja djeteta opasne nepoznate osobe, to nas može odvesti u lažan osjećaj sigurnosti. Takvo pogrešno shvaćanje može dovesti do toga da nam popusti pažnja i da ne obraćamo dovoljno pažnje na to da se 90 posto seksualnih zlostavljanja događaju od djeci poznatih osoba. U Hrvatskoj je, kao i u svijetu, svako peto dijete seksualno zlostavljano, tj. svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak.
Dakle, pedofili i seksualni zlostavljači su najčešće djeci poznati ljudi, ljudi kojima vjerujemo, članovi obitelji, rodbina i bliski prijatelji. Zbog toga što se radi o bliskim članovima i prijateljima obitelji, djeca se boje da će , ako progovore o tome što im se događa, biti odgovorna za raspad obitelji i/ili da im se neće vjerovati. Godinama šute, tako da je odgoda razotkrivanja, tj. protok vremena od kada se seksualno zlostavljanje djeteta događalo do kad dijete, odnosno kasnije odrasla osoba progovori, 10 do 16 godina.
Bez namjere da radim paniku, želim upozoriti roditelje da seksualni zlostavljači traže mjesta gdje su im djeca dostupna, ako ne za fizički kontakt onda barem za fotografiranje odnosno video snimanje s obzirom da im i slike djece mogu poslužiti za seksualno uzbuđenje.
Četiri tipične karakteristike seksualnih zlostavljača djece
Seksualni zlostavljači djece imaju 4 tipične karakteristike.
Prva je da vole biti u društvu djece, vole djecu, emocionalno im je zadovoljstvo družiti se s djecom.
Druga je da svoje seksualne potrebe ne mogu zadovoljiti u odnosu s drugom odraslom osobom, iako je 52% seksualnih zlostavljača djece u braku.
Treća je da mogu imati fiziološku reakciju potaknutu već i samom prisutnošću djeteta ili pogledom na sliku ili video djeteta koje ih uzbuđuje, bez obzira je li dijete odjeveno ili ne, ili čak samim maštanjem o tom djetetu.
Četvrta je karakteristika da imaju lošu kontrolu impulsa, ili koriste alkohol i drogu za smanjivanje inhibicija. Ovo ne znači da alkohol sam po sebi izaziva seksualno zlostavljanje, već da zlostavljači koriste alkohol i drogu kako bi se ohrabrili da učine ono što žele, a protivno je društvenim normama. Alkohol i droga im zapravo smanjuju kontrolu ponašanja.
Što su djeca mlađa i nevinija, to su seksualnim zlostavljačima djece uzbudljivija
S obzirom da seksualni zlostavljači danas imaju razne suvremene tehnologije na raspolaganju, ne bismo trebali djecu izlagati golu niti na plažama niti objavom takvih njihovih fotografija i/ili videa na društvenim mrežama. Najbolje je da se djeca uopće ne pojavljuju gola odnosno bez kupaćih gaćica na plaži, niti uopće izvan kuće, jer ih ne možemo zaštititi od skrivenih kamera (primjerice u penkali, u ručnom satu, itd.) koje mi ne možemo niti primijetiti.
Govorim to želeći upozoriti na ono što većina ljudi uopće ne može pojmiti – da se odrasla osoba može seksualno uzbuditi na malo dijete. A ljeto je vrijeme kad zlostavljačima dajemo prilike.
Kad govorimo o seksualnom zlostavljanju djece, ljudi obično misle da je riječ o djevojčicama i dječacima pubertetske dobi. No činjenica je da se seksualni zlostavljači djece uzbuđuju na naivno i nevino. Dakle, što su djeca mlađa to su seksualnim zlostavljačima primamljivija. Što su djeca mlađa, to su njihove »gole« fotografije i video-snimke na tržištu dječje pornografije »vrjednije i traženije«.
Istraživanja su pokazala da je 30% osuđenih za posjedovanje dječje pornografije i uživo zlostavljalo djecu. Ako ne mogu doći do djeteta uživo, onda koriste slike djece za seksualno uzbuđenje. Povezuju se putem interneta i razmjenjuju takve sadržaje. Svaki pogled na to snimljeno razodjeveno dijete s namjerom seksualnog uzbuđenja je novo zlostavljanje tog djeteta.
Podučite djecu metodama samozaštite
Ponavljam, jako je važno je da i mi i djeca znamo da seksualni zlostavljači djece ne izgledaju kao čudovišta i ne piše im na čelu kakve su im namjere. Nego su to ljubazni ljudi koji znaju kako prići djeci, koju glazbu slušaju, koje filmove gledaju, koje igrice igraju… i kako o tome razgovarati s njima. Zato je veoma važno djecu podučiti metodama samozaštite i razvijati povjerenje između roditelja i djece kako bi im se dijete povjerilo.
Djeci treba objasniti da njihovo tijelo pripada samo njima, da ih nitko ne smije slikati bez dopuštenja roditelja, da ih nitko ne smije dirati, treba postaviti pravila dobrog i lošeg dodira, objasniti da im nitko ne smije gledati, slikati niti dirati intimne dijelove tijela, niti tražiti od njih da diraju ili gledaju tuđe intimne dijelove tijela. Djeci treba objasniti što se podrazumijeva pod pojmom neznanac, ali da seksualno zlostavljanje ne čine samo neznanci, te kako reći NE usprkos tome što ih učimo pristojnosti. Djecu treba podučiti da je, kad se osjećaju ugroženo i uplašeno, zbunjeno i neugodno, važnije reći NE i pobjeći nego biti pristojan. Također im treba objasniti razliku između dobre i loše tajne. Na primjer, loša tajna je ona koja nam čini da se osjećamo nelagodno što nešto skrivamo, za razliku od dobre tajne kada pripremamo mami iznenađenje – poklon za rođendan.
Seksualno zlostavljanje djece ne smije biti obavijeno tajnovitošću, kako bi dijete moglo iskreno i slobodno razgovarati s roditeljima. Roditelji se ne trebaju plašiti ovakvih razgovara, jer samo informacija i edukacija sukladna dobi i razvoju djeteta štite dijete. Ako djeca nemaju prave informacije od roditelja i učitelja o opasnosti seksualnog zlostavljanja i ako je to tema tabu, tada ostavljamo prostor pedofilima da ih oni poduče na svoj način. U svojoj dugogodišnjoj praksi radila sam s više od 1600 seksualno zlostavljane djece, što u Hrvatskoj što u nekim drugim državama tijekom specijalizacije, te sam od »moje« djece čula razna objašnjenja kojima su im zlostavljači opravdavali to što im rade, poput: »Tako se pokazuje ljubav između oca i kćeri«, »To rade svi u Švedskoj«, »Bolje da te podučim ja nego neki balavac«… Radeći tretman s zlostavljačima u jednom zatvoru u Americi čula sam razne njihove racionalizacije za seksualna zlostavljanja djece poput – »Nije došlo do penetracije, pa to onda nije seksualno zlostavljanje«, »I njoj je bilo lijepo, i ona je uživala«…
Posebno želim upozoriti roditelje da ne stavljaju gole slike djece na društvene mreže.
Nekad su slike male djece na plaži bez kupaćih gaćica bile uobičajene, jer nismo znali ono što danas znamo. Danas kad sve ovo znamo, zaštitimo djecu! Kad jednom postavimo takvu sliku ili video djeteta na internet, nemoguće je kontrolirati gdje ta slika ili video može završiti. Roditelje često pitam kako bi se oni osjećali da sad netko uzme njihove stare slike iz albuma dok su bili djeca i snimljeni su goli, pa da sad te slike pokazuje prolaznicima na ulici. Ne bi se osjećali ugodno, kao što se vjerojatno ni njihova djeca neće osjećati ugodno s tim slikama kad odrastu.
To doista nije zanemariv problem, a mnogi ga roditelji nisu svjesni. Kad na predavanjima spomenem podatak da roditelji u prosjeku godišnje objave na društvenim mrežama 195 slika svoje djece, to obično izaziva nevjericu u publici. No istraživanja pokazuju da (prema Blum i Ross, 2015; Brosch, 2016; Leaver, 2017):
– 34% roditelja objavljuje snimke ultrazvuka bebe tijekom trudnoće na Instagramu
– 48% roditelja dijeli fotografije djece snimljene u rodilištu
– 5% djece otvorilo je profil na društvenim mrežama za novorođeno dijete
– 95% roditelja objavljuje ime djeteta na Facebooku
– 83% roditelja objavljuje datum rođenja
– 33% roditelja objavljuje rodni list
– 77% objavljuje snimke gole ili polugole djece
– 50% dijeli smiješne ili zabavne slike (plakanje, spavanje, razne poze).
Zbog svega toga apeliram na roditelje da ne stvaraju digitalni identitet djeteta s njihovim razgolićenim fotografijama/videima. Na taj način izlažu djecu opasnosti da njihove slike budu korištene za dječju pornografiju, a svaki novi pogled na sliku/video djeteta s ciljem seksualnog uzbuđenja predstavlja novo seksualno zlostavljanje. K tome, veliki broj djece s kojima radim me molio da utječem na njihove roditelje kako bi prestali stavljati i dijeliti njihove fotografije i video snimke, jer ne žele da roditelji umjesto njih stvaraju njihov digitalni identitet za koji nisu znali, nisu mogli utjecati ni nisu pitani za pristanak.", piše na stranicama Poliklinike za zaštitu djece i mladih.
