Sjeća li se tko neke odluke hrvatskih kaznenih sudaca za koju bismo mogli reći kako je donesena pravodobno i da je njome zadovoljena pravda? Koliko god se trudili, gotovo je sigurno kako na ovo pitanje nećete moći odgovoriti potvrdno i u tome i jest stvarna tragedija hrvatskog pravosuđa.
Da, političari i suci će vas uvjeravati kako je to tek stvar percepcije, kako mediji stvaraju lošu sliku o domaćem pravosudnom sustavu i kaznenoj politici, baš onako kako to čine ovih dana dok javnost s pravom bjesni zbog još jedne skandalozne odluke zadarskog Županijskog suda. Slučaj djevojčice koju su godinu dana silovala sedmorica nasilnika zbog čega na koncu, kad je konačno i došao do suda, nisu čak ni zadržani u pritvoru, uzbunio je Hrvatsku i još jednom razotkrio svu bešćutnost političara i sudskih dužnosnika, posve usredotočenih na zaštitu osobnih interesa i tzv. sudačkog ugleda.
Dvojac, koji se prihvatio javne obrane sudačke časti u posljednjem u nizu mizoginih pravosudnih skandala, resorni ministar Dražen Bošnjaković i zamjenik predsjednika Vrhovnog suda Marin Mrčela, umjesto da se pokriju po ušima, pokušali su se izvući na navodnu neovisnost sudstva i bez ijednog argumenta za sve optužiti medije koji navodno stvaraju lošu percepciju o domaćem pravosuđu.
Glasnogovornik Županijskog suda u Zadru Hrvoje Visković otišao je korak dalje pa je prozvao medije kao isključive krivce za puštanje sedmorice mladića osumnjičenih za silovanje 15-godišnjakinje, a da ti pri tome nije demantirao nijedan medijski napis.
Opasna šutnja članova Državnog sudbenog vijeća
Državno sudbeno vijeće, koje imenuje suce i predsjednike sudova, ni na koji način nije smatralo potrebnim oglasiti se o činjenici da im zadarski sud ima viška mrzitelja žena. U DSV-u u ovom trenutku sjede dvojica saborskih zastupnika: bivši SDP-ov ministar pravosuđa Orsat Miljenić i ŽeljkoLacković, nezavisni zastupnik koji je uletio u saborsku fotelju Milana Bandića i koji podržava Vladu Andreja Plenkovića. Pogađate, nimalo ih se nije dojmio još jedan zadarski pravosudni skandal.
Kad god se Hrvatska suoči sa sudskim odlukama koje se protive zdravom razumu i načelu pravednosti, političari i suci se izvlače na neovisnost sudbene vlasti, a ona je sve samo ne neovisna. O tome svjedoči činjenica da je Hrvatska prema učinkovitosti, neovisnosti i kvaliteti pravosuđa na samom dnu ljestvice u Europskoj uniji, a dna se drži i na svjetskim ljestvicama.
Europska komisija u travnju ove godine je objavila rezultate istraživanja za 2018. godinu prema kojima čak 76 posto građana misli kako je stanje s neovisnošću sudova i sudaca u Hrvatskoj prilično loše ili jako loše. Od svih anketiranih, 42 posto ih je situaciju ocijenilo jako lošom. Ni u jednoj drugoj članici Europske unije nije zabilježen tako visok postotak nezadovoljnih. Nema sumnje kako će rezultati za ovu godinu bit će još gori.
Jer, imamo Ivana Turudića, predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, osnivača Visokog kaznenog suda, prema vlastitim riječima "određenog HDZ-om", koji bježi od prometne policije i koji je, uz blagoslov struke i politike, nekažnjeno izgovorio gomilu neistina i iskoristio sve moguće pravne rupe da spasi vlastito dupe. Imamo i iživljavanje pravosudnog sustava nad slobodom govora u slučajevima novinara Gordana Duhačeka i hrvatskog branitelja Zorana Ercega. Imamo i u zatvoru, pod sumnjivim okolnostima preminulog mladića Kristiana Vukasovića, kojem je suđeno kao zdravoj osobi iako su i sudski vještaci utvrdili kako je riječ o teškom invalidu kojem treba osigurati cjelodnevnu pomoć i njegu.
Ni prosvjedi pred sudovima niti na društvenim mrežama ništa ne rješavaju
Mogli bismo do preksutra nabrajati recentne slučajeve koji dokazuju kako hrvatsko pravosuđe, u prosjeku, nije u stanju osigurati vladavinu prava i zbog kojih se sve češće može čuti kako narod treba pravdu uzeti u svoje ruke, ali time ne možemo i nećemo ništa promijeniti.
Članove Državnog sudbenog vijeća, koji biraju suce i šefove sudova, bira Hrvatski sabor i njihov je izbor, u pravilu, rezultat političke trgovine i nagodbenjaštva. Politika, naravno, na jednak način bira i suce Ustavnog i Vrhovnog suda, pa na koncu pravosudni sustav u Hrvatskoj ne biva ništa drugo doli vjerno zrcalo domaće političke scene o čijim glavnim akterima malo tko osim njih samih i članova njihovih obitelji može reći lijepu riječ.
Osim toga, Hrvatski sabor donosi zakone u kojima se silovanje može označiti i kao kazneno djelo silovanja i kao kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka, što u startu pruža priliku za najmanju moguću kaznu za nasilnika. Zato prosvjedi pred sudovima, baš kao ni prosvjedi na društvenim mrežama, ništa ne rješavaju niti će ikad išta riješiti. Markov je trg jedina prava adresa za iskazivanje nezadovoljstva stanjem u pravosuđu i jedino mjesto na kojem se i pravosuđe i ovo društvo mogu spasiti od potpunog kaosa.
