Kada smo prošloga petka u Lekeniku sišli s autoceste Zagreb-Sisak i krenuli prema Petrinji, odmah smo upali u kolonu vozila svih vrsta – osobnih automobila koji su vukli kamp-kućice, kombija, kamiona, šlepera... Po registracijama se vidjelo da stižu iz svih krajeva Hrvatske, ali i obližnjih zemalja hitajući dovesti humanitarnu pomoć ljudima u potresom pogođenim mjestima Banovine iliti Banije. Sudeći po kućama u mjestima na prilazu Petrinji, potres ih, barem izvana, nije znatnije oštetio.
Na dva-tri mjesta uz cestu još od prošloga ljeta stoje predizborni jumbo-plakati s kojih se smješka ministar unutarnjih poslova Davor Božinović uz slogan "Garancija sigurnosti". Božinovićeva policija na mnoštvu punktova nadgleda sav taj zgusnuti promet koji teče prema Sisku i Petrinji.
Foto: Net.hr
Uskomešana Petrinja i zaboravljena okolna sela
U jednom trenutku kolona vozila bila je zaustavljena kako bi lijevom trakom projurila štićena kolona crnih limuzina uz zvuk sirena i plave policijske rotirke. Ubrzo se doznalo da su to put Petrinje jurili šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman i njegov mađarski kolega Peter Szijjarto. Mađarski inominsitar došao je, naime, svečano uručiti prva dva od ukupno pedesetak kontejnera koje će njegova država i njihova državna tvrtka MOL, vlasnica naše Ine, donirati potresom stradalim područjima.
U Petrinji komešanje. Grad je pun građevinske mehanizacije, šlepera, vozila raznih službi... Na dostupnim čistinama odlažu se prispjeli kontejneri. Policajci nastoje regulirati promet na raskrižjima iako mnogi sa strane, očito ne poznajući dobro tijesne petrinjske ulice, zapnu u krivom smjeru. Puno ulica je i zatvoreno zbog opasnosti od urušavanja oštećenih zgrada. Sudeći po broju vozila, dojam je da Petrinja ima barem dvostruko više stanovnika od onih službenih trinaestak tisuća, koliko ih također već odavno nema. Nizovi kuća u nekoć živopisnoj baroknoj jezgri grada teško su oštećeni u potresu, ali na mnogima su vidljive i rupe od metaka i granata još iz prošloga rata.
U uskomešanoj Petrinji kratko se zadržavamo i krećemo prema Donjoj Bačugi i drugim brdskim selima ponad Petrinje. Tamošnji stanovnici požalili su nam se da ih nitko od nadležnih ljudi iz grada i županije, kamoli iz države, još nije obišao. A već je 11. dan od potresa koji je snagom od 6,4 po Richteru razorno djelovao na ovaj kraj.
Međusobno pomaganje bez puno zapomaganja
Na izlazu iz Petrinje, u prigradskom naselju Taborište, dočekala nas je Aleksandra Vukosavljević i odvela do spomenutih sela. Ona je iz Petrinjaca kod Sunje, ali dečko joj živi u Donjoj Bačugi. Nakon potresa srčano se angažirala u organizaciji pomoći žiteljima tog kraja.
"Gore je sve srušeno, sve kuće imaju crvenu naljepnicu. Nema koja nije oštećena, kojoj zidovi nisu popucali ili krov nije pao", kaže te napominje da ima zaselaka do kojih se može doći eventualno traktorom ili pješice, a u koje je pomoć mještanima nakon potresa stigla tek jednom ili dvaput.
Ono što smo vidjeli i čuli u Donjoj Bačugi, Cepelišu, Hrvatskom Čuntiću i drugim selima na području Petrinje svodi se na jedno: zaboravili su ih i lokalni i državni dužnosnici, ali ne i ljudi dobre volje i velikog srca. Ono najdirljivije ondje viđeno jest međusobno pomaganje tamošnjih ljudi, ali bez puno zapomaganja. Nije potrebno ni puno novinarskog zapitkivanja jer svatko će ondje otvoriti dušu i ispričati svoju priču. Ima i gorčine u njihovim riječima, ali odmjerene, koja ne prelazi u bijes i psovke, iako bi tim ljudima i to bilo uvaženo. Oni koje smo susreli skromni su, ni od koga ne traže više nego što im treba. Osjeti se da ih je prvi šok nakon silovitog potresa već prošao i da su već navikli na aftershockove pa se u njihovim rječima čak moglo osjetiti kao da tješe nas koji smo šokirani ondje viđenim.
'Ne znamo kome prijaviti štetu, kome se javiti'
"Humanitarna pomoć svakodnevno pristiže, ali od ljudi koji to sami organiziraju kako znaju i umiju. A što se tiče naše vlasti u gradu – nitko od njih nije se još pojavio. Jako me rastužuje da se nitko nije udostojio doći i obići ovaj narod", kaže nam Jelenko Radmanović, predsjednik Mjesnog odbora Donja Bačuga u čijem su sastavu još i Gornja Bačuga, Veliki Šušnjar i Banski Grabovac.
Radmanović kaže da ne zamjera gradonačelniku Petrinje Darinku Dumboviću.
"On je legenda. Čovjek radi 24 sata na dan, ali nitko od njegovih zamjenika ili ljudi iz gradske uprave nije ovdje došao. A prošlo je već 12 dana od prvog i 11 od onog drugog razornog potresa", ističe Radmanović.
Pomoć u hrani, vodi i odjeći trenutno im nije potrebna pa moli da im se to ne šalje.
"Toga sad imamo i previše. Nama je potreban krov nad glavom, jer naš krov sada su kontejneri i kamp-kućice. Naš je problem i što ne znamo kome prijaviti štetu, kome se javiti. Pozivam sve da se uključe i pomognu u rješavanju stambenog zbrinjavanja, da ljudi budu na toplom jer bit će snijega i velikih minusa. Ne znam kako će narod to preživjeti", poručje Radmanović.
'Potres je udario pečat na ono što nas je zadesilo'
Mnogo je tamošnjih ljudi, kaže, našlo privremeni smještaj. Neki su u vojarni u Petrinji, dok su neki otišli k rodbini u druge dijelove Hrvatske te u Bosnu ili Srbiju.
"Nekad je ovdje bilo 380 ljudi. Samo Donja Bačuga je nekoć imala 150 obitelji, a sad ne znam ima li nas u sva četiri sela ukupno 150. Bojim se da je ovaj potres udario pečat na sve ono što nas je zadesilo. Država nema sluha za nas i naš gradonačelnik dobro kaže da je država samo do Kupe, a da smo mi ovdje prepušteni sami sebi. Ovo je nekad bio bogat kraj, a sada je najsiromašniji", kaže nam Radmanović.
U selu vidimo desetak tipskih kuća. To su one izgrađene u poratnoj obnovi koja je, kako sada izlazi na vidjelo, bila kriminalna i skandalozno odrađena. Radmanović kaže da je čitao o tome, ali tvrdi da je poslijeratna obnova u njegovu selu bila dobra.
"Moram to pohvaliti. U Donjoj Bačugi je obnovljeno 11 kuća i od 150 kuća u selu samo te obnovljene nisu pretrpjele veću štetu. Na nekima je pao crijep ili možda dimnjak, ali sve je to sitno u odnosu na ono kako su prošle druge kuće", kaže.
'Ružno je za reći, ali većina kuća je za rušenje'
Iz Donje Bačuge odlazimo u Cepeliš. S nama je mladić, zovimo ga Mladen, jer ne želi da mu javno objavimo ime. Vozimo se vijugavom brdskom cestom. Na jednom zavoju potres je odlomio komad stijene koji je pao na cestu pa ga oprezno zaobilazimo. Naš sugovornik kaže da je podno stijene bio kip Majke Božje. Sada je zatrpan.
"Tu vam je inače bio epicentar onog najjačeg potresa, a i mnogo onih naknadnih. Svakodnevno bude 15-20 što jačih, što slabijih potresa. Po selima je onaj prvi oštetio, a glavni dotukao gotovo sve kuće koje više nikada neće biti kakve su bile. I ove koje izvana izgledaju okej, iznutra su jako oštećene. To se mora detaljno pregledati. Ružno je za reći, ali većina kuća je za rušiti", kaže nam Mladen.
I on s gorčinom u glasu govori kako su ih nadležni zaboravili.
"Razumijem da je Petrinja prioritet. I treba biti prioritet, ali ne bi smjeli zaboraviti i na nas. Nama je najvažnija financijska pomoć, da se kuće sruše i da možemo početi radove, da ne čekamo ove u Petrinji. Inače, humanitarna pomoć nam stiže sa svih strana. Najviše pomažu Dalmatinci, svaka im čast", napominje.
Humanost se kapilarno širi, ali ima i prevaranata
Mladen živi s majkom i bakom. Kuća im je oštećena. Njih dvije sklonio je na sigurno, a on se preselio u obližnje selo kod svoje djevojke čija kuća nije stradala. Iz Čakovca je od ljudi koje nikada u životu nije vidio dobio kamp-kućicu. Budući da ima gdje biti, odlučio ju je dati onima kojima je potrebna. S njim idemo u Cepeliš. Tamo su žena i njezin sin dobili mnogo veću kamp-kućicu. Pao je dogovor da Mladen ovu manju da njima, a oni će onu veću prevesti u obližnje Taborište, četveročlanoj obitelji kojoj je u potresu teško stradala kuća pa otad spavaju na otvorenome, ispod najlona.
Tako u tom kraju funkcioniraju stvari. Humanost se kapilarno širi od sela do sela, od obitelji do obitelji. Ljudi si međusobno pomažu. Ono što je nekome višak ili bez čega može živjeti, smjesta se bez mnogo razmišljanja daje onome koji nema. Kao i uvijek u takvim situacijama ima, naravno, zloupotreba i varanja. Od ljudi smo čuli priče da neki na društvenim mrežama objavljuju brojeve žiro-računa tražeći pomoć, a uz to objavljuju fotografije oštećenih ili srušenih kuća koje uopće nisu njihove. Neke čak nije uništio potres, nego su srušene od ranije.
"To je strašno lihvarenje. Njih nekoliko šalju slike zgrada srušenih do temelja u grupu gdje su naši ljudi u Irskoj pa traže pomoć, traže novac", kaže jedna ogorčena sugovornica u Cepelišu koja također nije željela da joj objavimo ime.
Živi u prikolici, a kaže: 'Ima i gorih stvari'
Takvih priča, srećom, ipak nije mnogo i ne mogu zasjeniti viđene prizore zajedništva i solidarnosti stanovnika. "Nije nam bitno tko je koje vjere i nacije. Pomažemo si svi jednako", kažu.
Iako ih lokalni političari ne dolaze pitati kako su i što im treba, kroz ta sela često prolaze vozila HGSS-a, HEP-a, Crvenog križa… Vatrogasci su na terenu, susreli smo nekoliko ekipa. No, za većinu neophodnog mještani su prepušteni sami sebi i doimaju se besprijekornima u samoorganiziranju. Skromni su i ne kukaju puno iako su mnogi od njih praktički izgubili sve.
Eto, za primjer, Milana Paropatića iz Donje Bačuge. Pet je noći nakon potresa spavao u običnoj autoprikolici ispred kuće. Natkrio ju je ceradom i pričvrstio komadom valovite krovne ploče. Kada smo ga upitali kako se grijao, pokazao nam je peć na drva i mirnim glasom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ispričao da ju je naložio prije spavanja i privukao do prikolice. Sada kada ga je prošao strah, spava u radionici u prizemlju oštećene kuće. I njega smo pitali je li dolazio "netko iz Grada", a on nam tek ravnodušno odgovorio: "Ma gdje će doći, ima i gorih stanja od ovoga."
Danijel spava u automobilu, Senadova djeca u kombiju
Obitelj Obradović u Donjoj Bačugi ima tri kuće. Najnovija je dvokatnica, izgrađena otprilike kasnih 1980-ih. Sve tri su u potresu oštećene pa sada 70-godišnja Stana Obradović, njezin suprug i sin borave u kontejneru koji je posve nov i dovoljno velik pa je s njima i jedna susjeda. Iako je pored tri kuće prisiljena spavati u kontejneru, iz Staninog glasa ne da se razabrati očaj. "Navečer odeš tamo u kontejner i spavaš. Nekako se tamo okupimo i eto…", kaže.
Danijel je vrlo pričljiv čovjek. Njemu je potres urušio cijeli prednji dio kuće pa je suprugu i dvogodišnju kćer smjesta odvezao na sigurno k njezinoj rodbini u Srbiju. Dobio je na korištenje kamp-kućicu, ali ju je dao drugima, a on spava u automobilu. Bio je u vojsci 27 godina pa je, kaže, navikao.
"Moji su na sigurnom, a ja letam okolo i pomažem. Idem u patrolu zbog ovih kokošara koji kradu okolo. Nitko od državnih ni gradskih vlasti nije bio tu kod nas. Ne moraju ni doći. Bio je moj šogor koji radi u Poglavarstvu, ali on je došao donijeti mi tenisice“, kaže Danijel.
Njegov susjed Senad Čibrić imao je sreću da mu u potresu kuća ostane čitava, ali njegovih petero djece toliko su prestrašeni da više ne žele spavati u kući.
"Od prvog dana, otkako je onaj drugi jaki potres udario, djeca od straha spavaju u kombiju. Ne možeš ih više natjerati da spavaju u kući. Premaleni su i uplašeni. To će ostaviti velike posljedice", kaže.
'Stožer' i saborni centar u 'Zelenoj dolini'
U Hrvatskom Čuntiću uz cestu koja na jednu stranu vodi prema Petrinji, a na drugu kako nam u šali kažu sugovornici - u zonu sumraka, nalazi se kafić Zelena dolina. Taj ugostiteljski objekt i prije potresa bio je zatvoren zbog protuepidemijskih mjera. No, mladi vlasnik kafića Josip Božić nije kukao, nego je brzo reagirao i sve organizirao. U njegovu kafiću sada je sabirni centar za humanitarnu pomoć mještanima okolnih sela. Lokalna ekipa Božićev kafić stoga zove "Stožer". U prostranoj unutrašnjosti uredno su posložene namirnice, odjeća i druge potrepštine.
"Krenuli smo u ovu akciju odmah nakon onog drugog potresa. Organizirali smo se i ovdje skladištimo robu. Domaći smo, teren i ljude znamo bolje od ovih što dolaze sa strane pa to odmah razvozimo onima kojima je potrebno. Svi smo ovdje domaći ljudi voljni pomoći. Dajemo sve od sebe da to napravimo", govori nam Begić.
'Ništa ne tražimo, samo da dođu i vide što radimo'
Svake noći Josip i njegovi prijatelji dežuraju ondje da hranu i robu netko ne ukrade, a on sam kući nije išao već sedam dana. I on ponavlja priču koju smo tog dana najčešće čuli.
"Nitko od vlasti nije nam došao pomoći, niti očekujemo da dođu i da nam zahvaljuju. To je naša dobra volja. U najmu sam prostora i zadesila me nevolja da zbog covida kafić ne radi pa sam zaključio kako je šteta da ovaj prostor zjapi prazan. Imali smo i trodnevnu akciju kuhanja toplih obroka za ljude, bili su nam kuhari iz Slavonskog Broda. Na sve način pomažemo. Trenutno ovdje ima svega, a ako što bude bilo potrebno, obratit ćemo se. Bilo bi lijepo da nas netko od nadležnih obiđe tek da vidi koliko je ovdje dobre volje. Ništa ne tražimo, ne tražimo novac. Sve što možemo, nastojimo dati", kaže ovaj mladić.
Naziv svoga kafića nije 'fulao'. U proljeće i ljeto ovaj kraj je uistinu zelena dolina, ali sada se doima sumorno i turobno. I da nije bilo potresa ondje bismo mogli napraviti vrlo sličnu reportažu. Potres kao da je i metaforički stvorio pukotinu iz koje su sve nevolje ovog prekrasnog, ali zapuštenog kraja izašle na površinu.
