Studeni je posebno težak mjesec za stanovnike Vukovara ma gdje se trenutačno nalazili. Njihovi najmiliji stradali su ili nestali u Domovinskom ratu te ih nikada više neće vidjeti, no zato im svake godine na obljetnicu pada Vukovara pale svijeće i prisjećaju se najbolnijih dana.
Opsada Vukovara trajala je gotovo tri mjeseca, a u to vrijeme je stradalo 2717 branitelja i civila, dok je grad gotovo sravnjen sa zemljom. Obrana Vukovara slomljena je 18. studenoga 1991., a u srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih hrvatskih civila i branitelja. Istovremeno je iz grada istjerano 22.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti. Mnogim zarobljenicima izgubio se svaki trag, no njihove obitelji ih i dalje traže. Pa premda je iz godine u godinu sve manje nade, oni je ne gube! Jedan od njih je i Zoran Brekalo koji ne zna gdje je tijelo njegove majke Sabine Brekalo, pišu Vijesti.hr.
'Ja upalim svijeću, ali znate, ne mogu reći - to je grob moje majke'
Gotovo tri desetljeća prošlo je otkada Zoran ne zna gdje je njegova majka Sabina. Gdje se nalazi bakino tijelo pita se i Zoranova kći Marija Brekalo. Naime, Sabina je bila kuharica koja se brinula za obroke ljudi u Borovo Commercu. No, nakon pada grada, gubi joj se svaki trag i njena sudbina je nepoznata. Tužni sin Zoran za RTL je ispričao da vrlo teško podnosi tu činjenicu.
Još mali Zoran s majkom Sabinom
"Za mamu ni danas ne znam gdje je. Ja upalim svijeću, ali znate, ne mogu reći - to je grob moje majke. Ne bi tako trebalo biti. A moja mama nije nestala, moja mama je mučena i ubijena u Borovu Selu, bačena je u Dunav. I dan danas nakon 28 godina, država i pravosuđe ne kažu tko je, što je ...", ispričao je RTL-u.
Božo Brekalo, Zoranov otac te Sabinin suprug, prošao je logore u Nišu i Stajićevu. Preminuo je sa 66 godina u Zagrebu bez saznanja gdje se nalazi tijelo njegove voljene Sabine. Sin Zoran je za vrijeme Domovinskog rata bio u 204. vukovarskoj brigadi. Dok je još to bilo moguće, par puta je majku pokušao izvesti iz grada, međutim bezuspješno. Iz Vukovara je izveo suprugu i stariju kćer. Marija, Sabinina unuka, prije nekoliko dana je napisala dirljivo pismo svojoj ubijenoj baki.
'Hvala ti što si čuvala svoj dom da ga ne uzmu oni kojima taj isti dom ne pripada'
"Draga moja bako,
nema te već 25 godina. Tih 25 godina moj tata živi bez tebe, svoje majke. I boli ga, osjetim i vidim da ga iznimno boli. Nedostaješ mu kao i svakome djetetu koje rano ostane bez svoje majke, samo što on to onako tipično vojnički i bez izravnog pokazivanja osjećaja podnosi.
Stalno gledam u jedinu sliku iz Vukovara koja mu je ostala s tobom, sliku iz njegova djetinjstva kada se sve činilo dobro, kada nije bilo ni naznake boli i patnji koja će za nekoliko godina nastupiti. Joj, bako, da sam te barem mogla držati za ruku kada te jako boljelo, kada su bili grubi prema tebi.
Mariji govore da ima isti osmijeh kao baka
Tako sam žalosna zbog svega što si na kraju svojega nedužnog života prošla. Žalosna sam jer ti danas nemam gdje zapaliti svijeću. Žalosna sam što te nisam upoznala, što ti nikada nisam mogla dati poljubac i snažno te zagrliti. Žalosna sam i nedostaješ mi.
Nedostaje mi moja hrabra baka Sabina s kojom bih radila kolače, provodila praznike i blagdane u toplome domu kao što su sva djeca radila sa svojim bakama. Svi govore da si bila iznimna osoba, uvijek spremna pomoći. Kažu mi da nalikujem na tebe, da imamo isti osmijeh. Obećavam ti, bako, nosit ću taj 'naš' osmijeh na licu zauvijek! Neću dopustiti da ga bilo tko ugasi onako kako je ugašen tvoj vrijedni život. Obećavam ti!
Još ti jednu stvar, bako, želim reći. Hvala ti! Hvala ti za svu žrtvu koju si prošla da bih ja danas živjela mirno i uživala u svemu što imam. Hvala ti što si bila heroj i hrabro odlučila ostati u svome gradu. Odlučila si ne predati se. Hvala ti što si čuvala svoj dom da ga ne uzmu oni kojima taj isti dom ne pripada. Nije pripadao tada i obećavam ti, bako, neće nikada! Hvala ti za sve! Vidimo se jednoga dana tamo gore, visoko na nebu!", stoji u Marijinom pismu baki Sabini.
