Na pitanje što ima kod nas, poznaniku Dejanu Gavriloviću iz Beograda stiže odgovor da trgamo ćirilične table po Vukovaru. Čekićem ili golim rukama, kako se tko naoružao.
"Ti što trgaju table sigurno imaju hleba za jesti. Puni su im stomaci, pa se bave drugim stvarima. Ej, kad bismo mi ovde počeli da trgamo latinicu, ne bismo imali šta gledati i čitati", komentira on.
I zaista – nije li to pitanje svih pitanja: Vukovarci, jeste li siti? Ne samo kruha, nego i tog razdora? Priča o ćiriličnim tablama gotovo je naporna kao "lex Perković", samo što se ciklički ponavlja daleko duže. Uvijek tamo negdje oko lokalnih izbora slušamo o tim natpisima, a sada će i fino sjesti uoči utakmice Hrvatske i Srbije, koja je historijska, kao i njih hiljadu do sada. Ako vas frustriraju namjerno stavljeni izrazi "historijska" i "hiljada", pozivamo vas da razbijte svoj monitor – donijet će vam istu dobit kao i razbijanje ploča s ćiriličnim "prijevodom".
To je, pobogu, samo drugo pismo. Ako se porječkamo s Arapima, hoćemo li trgati kućne brojeve? Kao da su Srbi jedini na svijetu koji koriste ćirilicu. Koga briga?
Konačno – prosvjed ispred HZZ-a!
Ali ne, zbog glupih tabli u Vukovaru niže se apsurd do apsurda, kako smo već navikli. Postalo je toliko užareno da se interventna policija plaši izaći na ulice, pa je kružok oko ministra branitelja Freda Matića zatražio hitnu odgodu njihovog postavljanja. Na prosvjedima i mahanju čekićem profitira stranka koja je 'ladno glasala za Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji propisuje takve natpise. Ali oni to mogu, što su pokazali nedavno u Udbini. Instalirali su table sukladno zakonu bez da je se itko mašio šibe, a kamoli čekića. A to je ista ona Udbina koja se proslavila gigantskom crkvom napravljenom mimo svakog arhitektonskog pravila, s ogromnim križem što podsjeća na Thompsonov mač, koji bi svima, osim "ispravnim" nacionalnostima, trebao govoriti: "Hrvat, zauzeto!"
Lingvist Mate Kapović stručno je zapazio da se protiv ćirilice na javnim natpisima bune vukovarski Hrvati koji inače tradicionalno govore (ili su govorili) ekavski, i to "dijalektom koji se zove ni više ni manje nego šumadijsko-vojvođanski". O tome u svojoj knjizi Hrvatska dijalektologija piše Josip Lisac. Pa ti vidi. Može li itko u Vukovaru ozbiljno i iskreno reći da Slavonija po svojoj tradiciji i kulturi ima manje zajedničkog s Vojvodinom nego s Dalmacijom? Ako ima, onda taj čovjek ili nema pameti ili srama. No, najveći apsurd od svih je možda to što je bijes navučen i na Hrvatski zavod za zapošljavanje, ali ne zbog nezaposlenosti, nego zbog glupih tabli.
Veliki Europljanin iz SDP-a
Što je najgore, i SDP će na neki način profitirati od ovoga, jer kao i u vrijeme antićiriličnih prosvjeda koji su premašili prosvjede radnika, pobunjena rulja ne vidi poantu.
Svađamo se oko nečega što ne možeš ni pojest, ni popit, ni obući na djecu, čak ni popušit, a istovremeno nikog nije briga u kojoj je fazi prodaja naših posljednjih državnih poduzeća, ima li se štogod u frižideru, koliko koštaju namirnice, ima li se zuba u ustima i novca za umjetne, ima li se posla, dobije li se plaća...
Mislite da Zoranu Milanoviću nije bar mrvicu drago što ga to nitko ne pita ovih dana? Naravno da jest. Ipak je tolerancija jedno od njegovih omiljenih bojnih polja. Tu može ispasti Europljanin do zla boga. To, naravno, nije njegov minus – dapače.
Hrvatski zakoni pisani su latinicom
Međunacionalna mržnja je glupost kakve nema i protiv nje treba govoriti. Mnogi to u ovoj zemlji shvaćaju i cijene kod Milanovića, jer ipak nisu svi instrumentalizirani i narajcani na promašene rasprave. To što Milanović svoj šovinizam pokazuje na ekonomskom planu – uskraćivanjem državne i društvene zaštite slabih na tzv. slobodnom tržištu, to je drugi par blatnjavih opanaka. I sad strani mediji opet trube o sukobu divljih balkanskih plemena, a mi to nismo. Zgraža se Amerika, ta zemlja tolerancije koja smije koknuti koga hoće, kad hoće i kojim god oružjem hoće, a znamo da to voli i često joj se hoće, te brine, jadna, što smo mi divlji. Baš super.
Činjenica je da jedna od najbolnijih vukovarskih frustracija – to što među Vukovarcima i dalje šeću ljudi koji su činili zločine – nije problem ćirilice, nego slova zakona ispisanog latinicom u doba Tuđmana. A činjenica je da i ti zločinci, baš kao i hrvatski branitelji, rađaju nevinu djecu koja zbog interesne segregacije u školama ne dobivaju šansu da završe rat koji nisu ni vidjela ni omirisala. Da, interesne segregacije. Bosna i Hercegovina najbolje pokazuje kako se to radi. Da nije tako, ne bi bilo potrebe za tri ravnatelja škole, imenovana od strane tri nacionalna tora, i ne bi bilo tako lako podvaljivati tri različite i pogrešne interpretacije povijesti.
Table koje nitko ne dira
I sve dok posljednji među "ubisrbima" ne shvati da je jedini razuman pristup netrpeljivosti taj da "moraš" mrziti Srbina po Srbina, a ne sve njih odjednom, gledat ćemo ovakve potpuno deplasirane prosvjede ispred HZZ-a. Sve dok je tako, nitko se neće sjetiti prosvjeda ispred trgovačkih centara zbog enormno skupe potrošačke košarice, o kojoj je Predrag Matić govorio u intervjuu za Danas.hr prije nego je postao ministar. Danas slabo o tom govori, a rijetko ga tko i pita, jer za razliku od priče o tabli koja se ne može jesti, priča o namirnicama u Vukovaru očito je dosadna. Ipak, nikad nije izazvala ni trunku reakcije, niti je razbijena ijedna tabla s natpisom imena pohlepnog trgovca ili njegove firme.
"To (cijena potrošačke košarice, op.a.) govori o moralu ljudi koji ondje imaju trgovačke centre i koji dobro znaju da su u Vukovaru oslobođeni velikog dijela davanja, zbog čega su njihove enormne zarade još i veće. Mislim da je to moguće zato što su ti ljudi jednostavno nezasitni, jer ljudi koji žive u Vukovaru su osuđeni na te cijene. Ako primjerice stave da je kila kruha sto kuna, onda je sto kuna i gotovo, iako može biti i jeftiniji. To je posljedica našeg nemilosrdnog divljeg kapitalizma bez imalo srca. Roditelji mi žive ondje i većinu stvari plaćaju puno više nego što bi plaćali da žive u Zagrebu ili Splitu. Ako se ne varam, Vukovar i Pula najskuplji su gradovi u Hrvatskoj, i dok za Pulu to već nekako mogu razumjeti, za Vukovar mi ostaje jednostavno jedan veliki upitnik i žal", tumačio je Matić.
Veliki upitnik i žal, vaistinu.