Vjernicima teško padaju mjere donesene protiv pandemije, ali sve i da se nisu odnosile na vjerska okupljanja mi bismo ih zbog vjere i ljubavi prema bližnjemu trebali sami sebi nametnuti, kaže dubrovački biskup Mato Uzinić odgovarajući na pitanja Hine o posljedicama tih mjera na duhovni život vjernika.
Socijalnu izolaciju koja je došla kao dio mjera za preživljavanja krize trebamo prihvatiti kao nešto nužno zbog nas i zbog drugih i njihova dobra, jer o našem odgovornom ponašanju u ovo teško vrijeme ovisi održivost sustava, kazao je biskup koji s vjernicima komunicira i preko bloga.
Tri posljedice posebno teške
Na svakoga i na sve, pa i na nas koji vjerujemo ove mjere imaju velik utjecaj. Čini se kao da se svijet zaustavio ili, kako je nedavno kazao papa Franjo, kao da se na svijet spustila večer i tama nadvila nad naše gradove. Osobito nam teško padaju tri posljedice ovih mjera, kaže biskup Uzinić i objašnjava ih.
Prva je nemogućnost euharistijskog ili misnog zajedništva. Euharistija je vrhunac i središte cjelokupnog crkvenog života i biti lišeni euharistije za svakog praktičnog vjernika je doista velika žrtva. Od euharistije živi naša vjera. S ovim je, naravno, povezana pričest kao osobni susret svakog vjernika s Gospodinom.
Druga posljedica koja nam doista teško pada je nemogućnost molitvene i fizičke blizine s teško bolesnima i umirućima, a što uključuje i bolesničko pomazanje, koje je sakrament koji Crkva udjeljuje bolesnima i popudbine, koja je sakrament pričesti za umiruće.
Dubrovački biskup se prisjeća svog iskustva s umirućom bolesnicom. „I liječnik i ja smo stigli u istom trenutku, no on me je pustio prvoga jer je znao da joj u trenutku umiranje puno više može značiti svećenik nego li on. Nažalost, nekim umirućim vjernicima je danas ovo uskraćeno i to je i za njih i za nas veoma bolno iskustvo“, kazao je Uzinić i dodao: Znam da je i naša želja biti s Bogom njemu dovoljna, ali ta želja nama ljudima ne može tako lako nadomjestiti olakšavajuću snagu ljudske blizine i riječi utjehe vjere.
I treće što nam veoma teško pada, osobito u ovom posebnom vremenu kroz godinu, je nemogućnost primanja sakramenta pomirenja. Nažalost, potres je sve ovo dodatno učinio složenim, ne zato jer su u njemu osobito nastradale crkve, nego zato što se ljudi susreću s još više pitanja, tegoba i vlastitih životnih lomova, a svećenici im ne mogu biti osobno blizu za riječ utjehe i nade, kazao je predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj.
U pustinji su i oaze i fatamorgane
Na pitanje kako gleda na opasnosti socijalne izolacije, premda je usamljivanje također i potreba za molitvu, te koji put vidi u nadvladavanju tih opasnosti, biskup Uzinić ogovara da osama kao prostor za molitvu, odnosno „pustinja“ u biblijskom smislu, ne može i ne smije biti nametnuta, a ako je i nametnuta - mora biti prihvaćena. „Zato rješenje vidim u prihvaćanju. Trebamo sebi pokušati osvijestiti da je ovo nešto što je nužno, ne toliko zbog nas, iako je i zbog nas, koliko zbog drugih i njihova dobra“, smatra on.
„Svjestan sam da je to lako reći, a puno teže živjeti, pa i onima koji su prokušani u vjeri. Jer i prokušani u vjeri se, kako nam to svjedoči Isus i njegovo iskustvo, neminovno suočavaju s teškim i izazovnim kušnjama, pa i s kušnjom svoje vlastite vjere.
Kušnje, da se razumijemo, nisu po sebi negativne. One su prilika za rast. Ali mogu biti i uzrok pada. Zato je važno nikada ne gubiti nadu. Pustinja nije trajno stanje i prije ili kasnije će se na obzorju pojaviti plodno tlo“, kaže Uzinić.
On napominje da se u međuvremenu, osobito sada suočeni s viškom slobodnog vremena, vjernici trebaju čuvati fatamorgana koje, kako kaže, mogu odvesti u različite ovisnosti. „One nas neće osloboditi nego zarobiti, pa i ubiti. Ne želim nabrajati koje bi to fatamorgane mogle biti, ali svatko samog sebe može ispitati nakon što nešto čini osjeća li se bolje ili gore. Ako je gore, to je bila fatamorgana“.
Umjesto fatamorgana pozvani smo jedni drugima ponuditi oaze. U oazama se ne ostaje. U njima se prikuplja snagu za hod naprijed. Kako ih prepoznati? Ako se nakon nečega što činimo osjećamo bolje, to je oaza, ističe dubrovački biskup i dodaje: Nekad nije potrebno puno za ponuditi oazu drugima. Možda je dovoljno uputiti telefonski poziv koji neće uznemiriti, poruku koja će ohrabriti, neki emotikon koji će pokazati blizinu…
Ove nam oaze u ovoj situaciji omogućuju i sredstva društvene komunikacije, koje su i nama u Crkvi, osobito preko izravnih prijenosa misa i molitava dale mogućnosti da vjernicima, iako nismo fizički blizu, ipak možemo nuditi riječi utjehe. Za nas je važno da su prijenosi molitava izravni jer tako vjernici mogu osjetiti da smo upravo tada s njima, ističe monsinjor Uzinić.
„Ali moramo biti oprezni. Nije i ne smije nam biti cilj ljude navezati na sebe. Tad bi i to postala fatamorgana, a prestala biti oaza. Cilj nam treba biti pomoći im da se oni unutar svojih domova mogu približiti jedni drugima i zajednički Bogu. Trebamo se dobro čuvati toga da u ljudima ne potičemo neku infantilnu pobožnost i da im umjesto vjere ne ponudimo surogat vjere i magiju, kaže dubrovački biskup.
O našem odgovornom ponašanju ovisi održivost sustava
Osvrćući se na pitanje kako u brigu za čovjeka uključiti nemoćne u zabačenim krajevima, koji su u takvom položaju bili i prije uvođenja protupandemijskih mjera, on kaže da to pitanje dodiruje najugroženiju kategoriju u svakom smislu. To su osobe koje su najčešće utjehu nalazile u crkvama i crkvenim prostorima, a sada im je to onemogućeno, dodaje.
S jedne strane imamo opasnost od zaraze koju im možemo prenijeti socijalnim kontaktom, a oni su veoma ugrožena skupina koja nerijetko biva i životno ugrožena, a s druge strane imamo situaciju koju ste spomenuli i koja sama po sebi izgleda nesnosna, pa na neki način i ubija.
„Ne znam koje je rješenje za to, ali znam da sebi ne smijemo dozvoliti da svojim neodgovornim ponašanjem, pa bilo to i sa željom da činimo dobro, ugrozimo ljudske živote. Tim ne bismo ugrozili samo živote onih kojima bismo prišli i pružili im ljudsku blizinu i koji bi se možda s tim složili, nego i mnogim drugima“, upozorava dubrovački biskup.
O našem odgovornom ponašanju u ovo teško vrijeme ovisi održivost sustava kao takvog. Padne li sustav, kao što se to nažalost dogodilo u Italiji, a izgleda da se događa i u mnogim drugim zemljama, onda će sve ovo o čemu govorimo postati puno nevažnije. Mislim da bi stožer civilne zaštite u svom upravljanju ovom krizom trebao nastaviti paziti i omogućiti da ni ove osobe ne budu prepuštene same sebi, kaže biskup Uzinić i dodaje:
„Mi u Crkvi u tome možemo i trebamo pomoći. Naš Caritas je imao jako dobar odaziv mladih osoba na volontiranje kako bi mogao biti blizu upravo spomenutoj kategoriji osoba. Ali, da bi to funkcioniralo mora biti usklađeno s pravilima koja propisuju civilni stožeri.“
Biramo spašavanje ljudskih života
Upitan kako gleda na kritike koje se protive zabrani okupljanja u crkvama jer su crkve „iznad čovjeka“, kaže da „zbog važnosti mise i molitve za praktične vjernike razumije u potpunosti spomenute kritike, ali ih nikako ne smatra opravdanim“.
Nalazimo se u situaciji u kojoj smo pozvani birati između ljudskih života i naše potrebe za sudjelovanjem na euharistiji i molitvi. Odabir je vrlo jednostavan, a on je spašavanje ljudskih života. Ovo drugo trebamo prihvatiti kao svoju žrtvu koju podnosimo za druge, kaže biskup čiji je profil došao do maksimalnog broja prijatelja nakon čega Facebook ne dozvoljava dodavanje novih.
Na samom početku ove krize u jednoj objavi prisjetio sam se kršćanskih mučenika iz Abitene, koji su u vrijeme cara Dioklecijana bili mučeni jer su slavili misu, iako je to bilo zabranjeno. Tada su kršćani pristajali na progone i govorili da bez mise ne mogu živjeti. I nama misa ima isto značenje. Ni mi bez nje ne možemo živjeti, kaže biskup Uzinić i dodaje:
„Ali, između one njihove i ove naše situacije postoji jedna bitna razlika. Oni su bili spremni dati svoje živote za euharistijsku blizinu, opirući se jednoj totalitarnoj vlasti koja je nijekala vjerske slobode, a mi se odričemo euharistijske blizine prihvaćajući odluke jedne demokratske vlasti i to kako bismo pomogli očuvati živote drugih“.
Želio bih se prisjetiti jednog od temeljnih dokumenata Drugog vatikanskog koncila, pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ koja ovako započinje: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudî našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika.“
Prevedeno u ovu našu situaciju, pojašnjava dubrovački biskup Mato Uzinić moglo bi se reći: „Sve da su u ovoj situaciji vjernici bili izuzeti i da se donesene mjere nisu odnosile na vjerska okupljanja, mi bismo ih, baš zbog vjere i ljubavi prema bližnjemu, trebali sami sebi nametnuti“.
