Uvijek sam se pitala kako je glumcima koji glume ružne i neugledne karaktere u filmovima ili serijama... Što ti - na audiciji kažu - 'Čestitamo, dobili ste posao jer ste taman ružni i debeli, baš nam takav treba'. I ti si sretan što si dobio posao pa makar na temelju vlastite neugledne vanjštine.
Vrlo sam rano počela biti svjesna svoje vanjštine. Kao dijete i
tinejdžerica sam bila šlank, zečje zubeke sam relativno
brzo ispravila tek toliko da ne izbijaju toliko van. Uvijek sam
se voljela srediti, znajući da mi roditelji nemaju toliko koliko
roditelji neke druge djece. Srećom, bila sam jedinica pa se
trošilo samo na mene. Onim mladim paperjastim dečkićima iz
osnovne škole sam bila zanimljiva pa mi ni s
te strane nedostajalo pozornosti. Lucky me.
Neko vrijeme u to doba je neka kvazi modna agencija vrbovala ekipu po gradu da se dođu kod njih prijaviti kao manekeni, a kad sam ja došla sa svojim prijateljicama tamo, dobili smo papirić. Nakon nekog vremena su nas pozvali kod sebe, detaljno odmjerili i dali nam žigove na taj papirić. Ja sam dobila 3 žiga, moje prijateljice (jedna od njih je visoka plavuša bujnog poprsja i predivnog anđeoskog lišca, iako ima dušu vraga :P, a druga trenutno snima reklame i radi kao model) 4 žiga. Znala sam ja da su one lijepe, ali nisam ja znala da sam ja za jedan žig manje ljepša od njih, tako barem rekoše ovi iz agencije.
Tako je vrijeme prolazilo, ja sam odrastala i često dobivala komplimente 'Kad malo bolje pogledam, ti si stvarno lijepa', što je meni odmah zazvučalo kao 'aha, znači na prvu nisam'. S vremenom sam shvatila da nisam 'lice s naslovnice', ali da to niti ne moram biti.
Uvijek sam patila na svoj neravan nos, a kad mi je prijateljica rekla da nisam normalna i da ona ima još kvrgaviji, ja sam nju blijedo pogledala. Eto, što je percepcija. Ja sam se na nju naviknula i taj mi njen nosić uz nju toliko pristaje, da ju ne mogu zamisliti drukčijom. Isto ona i na mene gleda, i to ne samo ona već i ljudi koji me prvi put vide. Gledaju ga kao dio mene jer im se pred facom s drugim nosekom nisam ukazala. A bome niti ne stavljaju takav fokus na njega koliko ja, koja živim s njime skoro 28 godina i svaki put mu se začudim koliki je kada se gledam u onim ogledalima u H&M-u. Najgora su, sa svih strana se možeš vidjeti, a svjetlo ukazuje na svaki sitni krater koji ti se crveni po tijelu. I tako misle prodati neki komad robe? Hmm da... da se vratimo na temu.
Da se razumijemo, imam ja svojih nesigurnosti i glupih privremenih ljubomora - 'zašto ja ne izgledam tako?', kad naiđem na neku brutalnu žensku za koju se vidi da zaista ulaže u izgled više od mene. Tada si znam progruntati, da bi si smirila savjest 'da ja imam toliko vremena uložiti u izgled, i ja bih tako izgledala' :D Izlika pomaže toliko dugo dok ne zaboravim na 'konkurenciju'.
No, upoznavala sam takve žene koje su mi same priznavale da se u društvu vole okružiti manje ljepšim curama kako bi se one lakše primijetile i istaknule. Isto tako, po nekima se čisto vidi da se vole okružiti lijepim curama jer, kako kažu, onda se i one osjećaju ljepšima, kao dio društva. Iako realno izgledaju kao transvestiti, oprosti mi Bože na izboru riječi. Ukus je relativan pojam, ajmo si tako stvoriti izliku zbog ove izjave.
(Foto: Facebook)
Nedavno je buru podignuo udžbenik engleskog jezika kojeg izdavačka kuća nije maknula s tržišta jer je objašnjavao razliku između lijepe i ružne curice. Da, slažem se s roditeljima koji su alarmirali javnost i medije na noge da se ta diskriminatorna lekcija izbaci jer samo potencira mržnju i zatvaranje u sebe nesigurne dječice. Iako je najbolje da se takva dvosmislena ili čak besmislena vježbica izbaci iz literature, mislite da se svejedno po hodnicima ne bi čulo 'debela', 'klempavi' ili 'ružni'? Djecu treba učiti da se nije u redu rugati, ali sumnjam da će se to iskorijeniti.
Moja jedina zamjerka u cijeloj priči je što nije išla dalje i zagrebla u tabu temu - NEATRAKTIVNA DJECA zaista postoje.
Ljepota je u oku promatrača, no psihologija ljudi je takva da poznaje razliku između crnog i bijelog, lijepog i ružnog te onog između. To što ću ja sad lagati i reći 'dječico, prekrasni ste' baš i neće uvjeriti dijete koje ima osjećaj da nije lijepo u suprotno. Isto tako, svatko za sebe može vidjeti da li je lijep ili nije lijep. To ostavlja neke psihičke posljedice i sasvim je prirodno željeti neku nepravilnost na tijelu ili licu promijeniti. Osjećaj koji ružnoća izaziva kod ljudi JE STVARAN.
Nažalost, nisu sva djeca najljepša i ona to osjećaju što je nabitnije jer osjetilo vida ne laže. Možda izrastu iz pačeta u labude, možda ostanu pače. To je život, to je tijelo s kojim su se rodili. Ako ga ne žele mijenjati (što je preporučljvo jer ga treba prihvatiti onakvim kakvo je), onda treba poraditi na mozgiću kako bi mu što manje ta vanjština predstavljala problem. I u tom je jedina poanta priče. Učiti ih kao male da LJEPOTADOLAZI IZNUTRA, kakvi god oni izgledali izvana, imale te curice duge lijepe ili zapetljane kratke kose, savršene ili krezube zube i najljepšu ili odjeću koju su dobili od starije braće. Laganjem i govorenjem djeci kako izgledaju kao manekeni će se samo stvoriti pritisak da moraju tako izgledati. Pojednostavljivanjem stvari se ne pomaže, već se samo negira stvaran problem. Problem, koji na kraju krajeva uopće ne mora biti problem.
Da ovo o čemu pišem nisam izmislila, kao dokaz prilažem i tekst jedne majke s Reddita koja je napisala pismo o svojoj ‘ružnoj kćeri’. I progovorila o onome o čemu nitko ne želi pričati. Od korisnika je tražila savjete jer želi pomoći svom djetetu da se nosi s kritikama na koje nailazi u odrastanju, a sve zbog toga jer jednostavno nije lijepo dijete, nema lijepe i slatke crte lica. Ta je mama i sama svjesna da nema najslađe dijete na svijetu. A svoju kći po tom pitanju ne želi ni lagati govoreći joj kako je najljepša curica u školi. No, ne želi da zbog toga bude nesretna i da joj to stane na put da živi sretan i ispunjen život.
Iako je gomilu puta ponovila kako svoju kćer beskrajno voli, zabrinuta je jer je svjesna da će njezino dijete biti na meti druge djece u školi samo zbog izgleda. Njezine neatraktivne osobine već su postale temom zezancije klinaca.
“Mrzim se zbog onoga što ću reći, nemojte me osuđivati, ali ovo je samo logička činjenica, ona je fizički neatraktivna. Od mene i supruga pokupila je najgore osobine. Njegove razmaknute oči i izraženi nos, većinu njegovih izraženih crta lica te moju zdepastu građu i kovrčavu kosu”, stoji na početku njezine poruke.
Na kraju teksta zamolila je druge mame da joj daju bilo kakav koristan savjet. “Mrzim se zbog ovoga, ali samo želim pomoći svojoj kćeri da zdravije odrasta, da bude sretna mlada žena i da ne dopusti da njezin izgled stane na put tome da svijetu pokaže kakva je predivna osoba”.
Ubrzo je dobila reakciju drugih mama i nisu je osuđivale. Dale su joj potporu te neke konstruktivne savjete. A jedan od najboljih je: “Iskreno, da ti je dijete i nevjerojatno lijepo, rekla bih ti istu stvar: ne hvali njezin izgled nego njezine napore, talente i socijalne vještine. Njeguj njezinu kreativnost kako bi imala alate kojima će se uvijek iznova stvarati i pronalaziti, umjesto da bude zatočenica tuđih očekivanja o njezinom izgledu.”
Cijeli tekst mozete pročitati OVDJE.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.