Dobro, ajde, neka nama spektakla, neka se to s HDZ-om praši do neba... Ionako otpočetka neodoljivo podsjećaju na tipskog negativca, onakvog kakvi se pojavljuju tek u strogim žanrovima poput bajke ili špageti-vesterna, gdje ne ostaje puno prostora za karakterne nijanse. Znalo se to i ranije, dakle, ali sad – ravnamo li se po anketama – konačno i tvrdokornijem sloju javnosti pristiže iz dupeta u glavu.
Dakako, udružena tzv. lijevo-centristička opozicija manipulira ambijentom HDZ-ova sunovrata baš obilato. A i sjajno su se uskladili s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, velikim meštrom politikantskog doziranja na duge staze.
Impresioniranje puka
Liturgijski precizno, netom uoči blagdana Svih svetih, iliti Dana mrtvih, HDZ je stigmatiziran sudskom blokadom imovine; čvrsti simbolički zalog tako garantira da će bar zgrada sjedišta stranke otići na bubanj. Kaznit će ih faktički tri izborna ciklusa kasnije nego što se moglo, ali priređena im propast bez presedana – sjetimo se kako se elegantno provukao SKH 1990. godine – uvijek stigne impresionirati puk.
SDP je pritom tek sada svoj na svome, u zoni gdje inače daje najviše: čekajući da mu prezrela vlast sama od sebe padne u šake. No, uz to ide jedan znatno manje ugodan osjećaj, nedjeljivi ostatak što čuči iza svih tih specijalnih efekata koji zavodljivo pršte i bljeskaju na otvorenoj predizbornoj sceni: kao da smo sve to već jednom vidjeli i čuli...
Održavanje lopovskog sistema
Ovako nekako, naime, prizivano je i nasušno veliko pospremanje prije 12 godina. Ovaj put sama očekivanja možda više nisu tako velika, narasla je jedino općedruštvena frustracija. Tada, sjetimo se, gotovo posve isti akteri smjene – makar u glavnim crtama – bit će neslavno pometeni nakon prvog mandata. Štono bi se lijepo reklo, nisu opravdali povjerenje.
Nepovjerljivost danas tako može izazvati već i činjenica da igru u raznim strateškim pojedinostima opet diktiraju npr. Slavko Linić i Radimir Čačić. A mi se u prvom redu pitamo, ako se uopće išta pitamo, što točno dobivamo kad odu aktualni lopovi i diletanti – jesu li primarne osobine njihovih nasljednika poštenje i stručnost? Jesu, ali tek relativno uzevši. Neće ni približno toliko kršiti zakone, sudeći po mnogočemu nam znanom o njima, dok će u svemu bolje održavati propisani, a nepravedni i strukturno lopovski sistem.
Rečeni koalicijski dvojac u tom se pogledu već očituje veoma zorno. Linić dočekuje MMF – te s njim ozloglašene, širokotračne antisocijalne mjere – ispred svih ostalih interesenata iz svoje i partnerskih stranaka, koji su za još neko vrijeme ustrajni pri skrivanju nečasnih namjera pod žitom. Čačić pak i dalje u medijima demantira očitu i višekratno iskazanu želju istih da prodaju HEP. Muljaju nam, jedino Ivan Jakovčić ne navlači prigodnu krinku, on će s HDZ-om i Jadrankom Kosor otvoreno isisati posljednje kapi korupcijskog sladora.
Oporavak ekonomije uvjetuje se iz tih, dominantnih političkih krugova prvenstveno neviđenim daljnjim odricanjem one goleme većine stanovništva koja se i dosad najviše lišavala svega – rada, ili u najmanju ruku najvećeg dijela njegove ukupne društvene vrijednosti. Iz toga se diskursa izuzimaju, od iole relevantnih parlamentarnih figura, jedino Dragutin Lesar i Hrvatski laburisti, te Ljubo Jurčić. Oni možda još i uspostave neki minimum suvislog parlamentarnog otpora.
Utoliko je bilo razmjerno osvježavajuće gledati Lesara u jučerašnjem izdanju najviđenijeg medijskog izloga stranačkih lidera, emisiji HTV-a Nedjeljom u 2, kako se poziva na pojedine zamrle i prononsirane civilizacijske vrijednosti. No, zapravo nam ne bi bilo dovoljno niti da ta dvojica, želeći se nametnuti kao utjecajne parlamentarne struje, čak i pobijede na izborima umjesto one gornje dvojice. Uzalud je, naime, polagati sve nade u osobni moral boljih pojedinaca.
Demokracija kakvu imamo funkcionira kao sušta negacija vladavine naroda, odnosno najšireg društvenog interesa. O tome se u novije vrijeme, dodatno motivirano globalnim pokretom 15.O, naveliko govori i piše. Direktna demokracija više ne pada na slijepu pjegu elite, medija i javnog mnijenja u Hrvatskoj, mada se i dalje često falsificira njeno pravo značenje. Jer, ona nije isključivo rješenje, ona je dopuna.
Pa, stoga dometnimo na tu temu samo još to da razni instrumenti direktne demokracije, poput referenduma ili plenuma, u biti imaju svrhu načiniti ukupni mehanizam prijenosa vlasti od baze prema izvršnim tijelima rahlijim, protočnijim za autentičnu narodnu volju. To podrazumijeva i djelotvornije nadzorne sklopove nad dužnosničkim traktom, no pripadajuće gradivo svakako ćemo tek utvrđivati u godinama koje predstoje.
Školski režirana parada bezočnog cinizma
Vratimo se zasad radije na pretpostavke koje nam nude najeksponiraniji dionici vjerojatne nove državne vlasti. Radimir Čačić, najavljeni budući potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, gostovao je prošlog tjedna u TV-emisiji Kapital Networka Dva u 9. Potpisnik ovog teksta gledao ga je u znakovitome noćnom, repriznom terminu sa subote na nedjelju, dok se vrijeme vraćalo unatrag... Uopćeno rečeno, bila je to školski režirana parada bezočnog cinizma, s nesnosnom demonstracijom bezrezervne ideološke podrške poduzetničkom svjetonazoru od strane voditelja Romana Bolkovića.
Dio razgovora citiram po sjećanju, samo radi ilustracije ritma, bez mijenjanja suštinskih značenja... "Stignemo li mi još napraviti te rezove? Pa, želja za promjenom ipak je veća od straha od promjene. Nije li problem i naš neradnički mentalitet? Da, navikli smo se da nam netko drugi plaća ručak. Niti banke ne mogu biti baš socijalne ustanove? Ne mogu, a svjetske financijske institucije danas su naš sudac."
Red prijetnje, red podsmijeha. Čačić i Bolković lako su se usuglasili da u Hrvatskoj, međutim, vlada – doslovce – pogromaško raspoloženje spram neoliberalizma, i da je uz takvu – opet doslovce – antikapitalističku i kancerogenu antipoduzetničku klimu, teško razvijati ekonomsku politiku. Složili su se i da oni koji kritiziraju navodni hrvatski neoliberalizam, ustvari nemaju pojma o čemu govore. Gost je čak uzeo hvaliti ekonomsku misao Borislava Škegre. I nasmijaše se oni pomalo svemu tome, a malo i zastenjaše od puste brige.
A za to vrijeme, kako je nevidljiva ruka slobodnog medijskog tržišta prebacivala sliku s krupnih planova sugovornika na kadar totala, iznad njih se na zidu studija povremeno ukazivala velika fotografija nekih radnika na baušteli. Po svemu je izgledala kao jedan od radova slavnog Lewisa Hinea s gradnje Empire State Buildinga. Onih crno-bijelih snimaka, dakle, od kojih je valjda najpoznatija fotografija grupe radnika koji marendaju, naredani po čeličnoj gredi na par stotina metara iznad Manhattana, opušteni kao ptice božje.
Lewis Hine, laka mu zemlja, bio je sociolog čiji je fotoaparat, među ostalim, dokinuo ono najbrutalnije industrijsko eksploatiranje dječjeg rada u samoj Americi početkom prošlog stoljeća. Za proleterima toga vremena penjao se dokle god su se oni dizali, viseći uz njih u žičanoj košari iz koje je vrebao najdojmljivije scene, osvjetljavajući tako istinu.
Sarkastični trijumf kapitalističkog poduzetništva
U poredbi s tim, prizor Radimira Čačića i njegova medijskog kolaboracionista, s fotografijom koja možda i nije Hineova, ali je rađena u neporecivoj njegovoj maniri, izgleda kao sarkastični trijumf kapitalističkog poduzetništva. A ne eventualnoga osviještenog radništva, kamoli njihova udruženog rada, da spomenemo i domaću tradiciju. I ponovno tu imamo radnike, i tek je nebo ponad njih, osim što im je sada namijenjena uloga običnih lijenih mrcina s glavom u oblacima.
