Dok su se sindikalisti političari prepirali oko toga tko je prikupio više ljudi na svojim proslava Praznika rada, svoje viđenje situacije o načinu slavljenja dala je i spisateljica Vedrana Rudan. Ona je svoj osvrt o 1. svibnju napisala na svom blogu Kako umrijeti bez stresa.
Tako su, napisala je na Praznik rada iz svojih "jazbina" izašli političari koji su sirotinji podijelili karanfile pritom se "keseći u kamere i svi odreda zajedno s robovima iz velike zdjele grabeći svoju porciju graha". Rudan kaže da postoji i znanstveno objašnjenje, prema kojem se grah na Prvi svibanj dijeli jer je riječ o kaloričnoj hrani koja radnicima daje snagu za bolji rad. No, problem je u Hrvatskoj što posla nema! Na temelju toga Rudan iznosi cijelu teoriju o načinu slavljenja, kako bi trebalo slaviti i zašto na praznik nema velikih prosvjeda.
Prenosimo njeno pojašnjenje.
Toliko boja za crveni karton
"Tko danas u Hrvatskoj radi? Jesti grah i tako skupljati snagu imalo bi smisla samo ako bi se ona potrošila na svrgavanje gadova koji grah dijele. Drži li ova teza vodu?
Da uništimo one koji dijele grah ostali bismo bez graha pa bi onda došli drugi koji bi krenuli dijeliti grah… Zato mirno žvačemo, podrigujemo, uživamo u sunčanom danu sretni što nam je pun trbuh?
Zašto danas baš nikome i nigdje ne pada na pamet da Prvog maja organizira demonstracije? Ne demonstracije poput današnjih u Zagrebu. Neki sirotani dijele Vladi žuti karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj udijeliti crveni karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj dati plavi karton, pa ako… Toliko ima boja…
Čemu sva ta preseravanja trubicama, kartonima, pištaljkama, transparentima, štrajkovima glađu, okivanjima u lance, suzama pred kamerama… Koga za to boli ku**c?
I Rudan k'o Čačić o sr**u
Bez posla si, nikad ga i nećeš dobiti, ministar lopina ti se ruga na engleskom i spominje kako se i u njegovoj Vladi 'dešavaju sranja', novinari se bazi oduševljeno smiju kao da upravo on nije jedno od većih sranja što se narodu u posljednje vrijeme dogodilo.
Elem, Prvi maj je, ljudi. Neki mašu crvenim karanfilom, drugi dijele kartone, treći žderu grah… Nigdje krika, bijesa, onih koktela koji bi nam mogli ispuniti srce i unijeti svjetlost u naše gradove.
Padamo na jeftine štoseve. Zar nije bolje grob nego rob? Ovo je život? Od graha do graha? Trubimo jednom godišnje a kruli nam svih ostalih dana.
Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe. Što smo mi? Tko smo mi? Guzice, to smo mi. Svi oni milijuni koji su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću.
'Trunuli su u zatvorima, a mi...'
Trunuli su u zatvorima, krvavim noktima grebali po zidovima tamnica, odvođeni su u koncentracijske logore, bivali prebijani, davljeni, vješani, silovani, klani, spaljivani, utapani, kamenovani…Da bismo mi danas mogli u nekom šumarku…
Da, okreću se u grobu te budale koje su ginule za ideale. Zato smo mi pametniji. Nećemo u zatvore, nećemo u logore, nećemo biti ni spaljivani ni silovani ni klani ni kamenovani.
Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali granice svoje slobode. I uživamo u toj slobodi iz dubine naših pr*na. Jednom godišnje prdimo na sav glas u slavu naših gospodara", piše Vedrana Rudan.
