Hrvatska bi 1. siječnja 2023. trebala ući u eurozonu i nacionalnu valutu kunu zamijeniti nadnacionalnim eurom. Oko toga što znači ulazak Hrvatske u eurozonu vode se brojne rasprave. Gledajući iz globalne perspektive, ulazak u eurozonu za Hrvatsku može biti opasan uvod u obnovu politike "rezanja" ili uvod u dulje razdoblje gospodarskog oporavka i rasta, koje bi moglo potrajati do kraja ovog desetljeća, piše Slobodna Dalmacija.
Njemački dnevnik Die Welt nedavno je objavio razgovor s talijanskim ekonomistom i senatorom Mariom Montijem koji možda najbolje dočarava spomenutu dvojbu.
'Proračunska disciplina'
Opisujući njemačko-europsku politiku štednju otprije deset godina, Monti je kazao da je "proračunska disciplina neophodna i u interesu je svake zemlje". "No gotovo vjerski žar i dogmatski žar kojim je njemačka vlada branila taj princip rezultirao je usporavanjem gospodarskog rasta u Njemačkoj, a time i gospodarskog rasta u Europi", rekao je.
Naravno, u pozadini je bilo talijansko nastojanje oko euroobveznica kojima bi Europska unija na sebe preuzela postojeći javni dug europskih zemalja i time im omogućila novi gospodarski početak. Iako je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel na Montijev je zahtjev kazala da se to neće dogoditi dok je ona živa, stvari su se u međuvremenu promijenile.
Zajedničko europsko zaduživanje
Pandemija koronavirusa je bila okidač zbog kojeg su Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron krenuli u smjeru prihvaćanja politike zajedničkog europskog zaduživanja teškog više od bilijun eura, a koje sobom nosi politiku obilne javne potrošnje.
Monti je za Die Welt, komentirajući budućnost takve politike, kazao da se Europa u dogledno vrijeme treba vratiti financijskoj disciplini, ali nikako politici "rezanja". Smatra i da Europa u budućnosti mora ojačati, odnosno da europske države trebaju stvoriti zajedničku sigurnosnu i migrantsku politiku te shodno tome krenuti u projekt stvaranja europske vojske.
Za razliku od njemačkog dnevnika, uvodnik francuskog dnevnika Le Monde je prilično skeptičan prema politici potrošnje i zaduživanja predsjednika Macron i njegove vlade. Le Monde smatra da se Macron previše uzdaje u gomilanje javnog duga, tzv. čarobni novac, koji dugoročno gledano može narušiti bilo kakvu financijsku disciplinu.
'Inkluzivni gospodarski rast'
Ekonomski ekspert Die Welta smatra da pretjerano strogo shvaćanje tržišnoga gospodarstva i pretjerana štednja ne donose ništa dobro. Stoga sadašnja politika javne potrošnje, dugoročno gledano, ima smisla jedino ukoliko se zaduženjem financira budući razvoj koji bi trebao omogućiti "inkluzivni gospodarski rast". Potonje bi kroz politiku zajamčene minimalne plaće trebalo osigurati dostojanstven život što većem broju ljudi.
Međunarodni monetarni fond podupire uvođenje poreza na bogatstvo, s ciljem da se podignu siromašniji društveni slojevi. Iako inflacija sama po sebi nije loša jer je ista znak gospodarskog rasta, problem bi mogla biti tzv. stagflacija - gomilanje javnog duga koje donosi gospodarski rast, a u budućnosti bi mogla dovesti do krize i politike "rezanja".
Financial Times pak piše da je za Europu najvažnije hoće li se buduća vladajuća koalicija u Berlinu vratiti na pretpandemijsku politiku proračunske discipline. No, mnogi eksperti u Njemačkoj smatraju da nove vlada neće napustiti politiku javne potrošnje te se očekuje da će se sljedećih nekoliko godina njemačka vlada dodatno zadužiti.
Hrvatska perspektiva
No, kako bi se u svemu tome snašla Hrvatska? Uvođenje eura bi značilo naš ulazak u globalni sklop u kojem bi hrvatska Vlada morala voditi politiku "inkluzivnog rasta" te bi se građanima zajamčenim minimalnim plaćama osigurao dostojanstven život. No, ta bi politika bila financirana novim javnim dugom i porezom na bogatstvo što bi značilo uvođenje poreza na nekretnine.
Osim toga, mogao bi biti uveden i "zeleni" porez za zagađivače, a povratak stroge proračunske discipline za Hrvatsku bi mogao biti opasan jer bi to značio povratak na politiku "rezanja" javne potrošnje.
Ipak, ovaj "crni" scenarij, kako predviđa istraživački tim britanskog The Economista, nije vjerojatan te je vrlo izvjestan nastavak politike potrošnje koja bi mogla donijeti dobrobit običnim ljudima.
Prema tom bi predviđanju u sljedećih nekoliko godina na globalnoj razini počela prevladavati politika javne potrošnje usmjerena na obnovu industrije i očuvanje radnih mjesta. Odnosno, nastavila bi se politika "popuštanja", a iza čega se krije promišljeno i umjereno tiskanje eura, što bi, kroz investicije, trebalo ojačati gospodarski rast u eurozoni.
Napuštanje prekarijata...
Predviđa se i to da bi takvu politiku mogla nastaviti Europska središnja banka koja bi tržište eurozone trebala preplaviti gotovim novcem potrebnim za nastavak oporavka. Kod prosječnog bi Hrvata znatan dio tog novca trebao biti usmjeren na gotovo beskamatno kreditiranje građana, čime bi se popravio njihov životni standard, ali i potaknula potrošnja i oporavak. Osim toga, očekuje se napuštanje prekarijata i jačanje položaja zaposlenih kroz stalne radne ugovore.
Europa bi istodobno novac trebala trošiti u "zelene", odnosno ekološke investicije. Također, pojedine bi države trebale sačuvati svoje nacionalne industrijske prvake, na način na koji to rade Njemačka i Francuska. One su, naime, u europsko zaduživanje od preko bilijun eura već uračunale potporu svojoj industriji.
No, iako Hrvatima nastavak politike javne potrošnje i politike "popuštanje" može izgledati kao priljev "čarobnog novca", otvaraju se brojna pitanja, među ostalima, imamo li i mi svoje industrijske prvake kao Njemačka i Francuska.
Istraživački tim The Economista smatra da postoji vrlo mala mogućnost da bi politika javne potrošnje mogla zakazati i postupno se pretvoriti u politiku rezanja. Važan čimbenik bi mogla biti i katastrofalna demografska slika Europe, i još niža slika Hrvatske jer The Economist predviđa da budućnost pripada državama s najvećim demografskim rastom.
Dok bi tako Kina i Indija mogle postati vladarice svijeta, Hrvatska bi, ukoliko prebrodi sva iskušenja koja joj predstoje ulaskom u eurozonu i izvuče odgovarajuću korist od europske politike potrošnje, potencijalno mogla postati relativno dobrostojeća europska država.
