Tema povećanja minimalne plaće jedna je od onih koje se svako toliko aktualiziraju, iako se zapravo radi o problematici koja bi konstantno trebala biti prisutna u domaćem javnom prostoru, s obzirom na to da se vječito radi o sramotno malom iznosu koji je apsolutno nedovoljan za bilo kakav pristojan život bilo gdje, pa i u Hrvatskoj.
SDP-ovci su se nedavno javili s prijedlogom minimalca od 4000 kuna neto, no takvih je prijedloga bilo i ranije, ponekad se govorilo i o većim iznosima. No, radi li se tu samo o nekakvoj čežnji za pristojnim primanjima koja je u Hrvatskoj poprimila utopijske razmjere ili se to doista može i ostvariti? Jer, ako se može ostvariti, zašto onda još uvijek postoje Hrvati koji s više od 30 godina radnog straža imaju plaću s kojom ne mogu podmiriti ni osnovne životne potrebe?
Za mišljenje smo pitali prof.dr.sc. Dragu Jakovčevića s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koji se ne slaže s tvrdnjama onih koji vjeruju da je država generator siromaštva. 'Pogledajte gdje rade ti ljudi koji dobivaju minimalac. Nitko od njih ne radi u državnim tvrtkama, minimalce isplaćuju privatnici', kaže profesor Jakovčević i tu je potpuno u pravu jer prema najnovijim brojkama, najslabije su plaćeni radnici u pomoćnim uslužnim djelatnostima, tekstilnoj industriji, građevinarstvu i ugostiteljstvu.
'Imali smo slučajeve u kojima su, primjerice u tekstilnoj industriji, govorili kako ne mogu povećati plaće, za recimo, 200 kuna, jer ne bi mogli opstati. Postoji rješenje za to, a to je subvencija od države', smatra profesor Jakovčević.
Takav potez države bi, kaže, pomogao da industrije kao što je tekstilna, prežive povećanje plaća radnicima, a onda bi se stvari nastavile kretati jer bi posljedično rasle i ostale plaće.
'To znači i nekoliko milijardi kuna u mirovinske i zdravstvene fondove i tako možemo riješiti problem zdravstvenog sustava', smatra naš sugovornik.
No, nisu minimalci jedini problem. Dapače, u Hrvatskoj svi imaju male plaće, čak pet, šest puta manje u odnosu na neke ponešto razvijenije članice EU-a. Ali, kako kaže profesor Jakovčević, porastom jednih plaća pokrenuo bi se mehanizam te bi došlo do ukupnog rasta plaća.
Slučajnom promatraču možda će ideja o državnim subvencijama zvučati bizarno i neizvedivo s obzirom na to da smo vječito bombardirani informacijama o vanjskom dugu i općenitoj lošoj bilanci države, no to ipak nije neizvedivo. 'Država ima novac. Proračun je ionako samo tehnička kalkulacija. Pa što ako imamo deficit? Po mom mišljenju, suficit nije nešto čime se treba hvaliti. Pametne države imaju deficit i novac usmjeravaju planski tamo gdje treba', kaže nam profesor Jakovčević.
Država, dodaje, ima na raspolaganju metode kojima može i analizirati stanje u industrijama i pobrinuti se da se određene prakse eliminiraju. Na koncu, ima i represivni aparat kojim može utjecati na negativnu praksu među poslodavcima. No problem je što bi, kaže Jakovčević, takvo što smanjilo profit tajkunima te da u neku ruku, država njih štiti.
