Procurio je plan za restrukturirnje Uljanika koji spas brodogradilišta vidi nakon 600 otkaza radnicima koji bi dobili otpremninu. Vladajući pak poručuju da se intezivno radi na rješenju problema, no na ono održivo i dugoročno trebat će pričekati. Radnici pulskog škvera, dok na računima sutra ne vide plaću za srpanj, i dalje su u štrajku. Istodobno, Europska komisija poručuje da još nije završila analizu prijedloga restrukturiranja.
O scenariju kojim se predviđa otkaz za 600 radnika Uljanika razgovarali smo s Deanom Sinkovićem s Fakulteta ekonomije i turizma.
"To bi bio jedan makroekonomski udarac na hrvatsko gospodarstvo, osobito na Pulsko gospodarstvo. Plan restrukturiranja predviđa 600 otkaza no mi nismo vidjeli kakve su to brojke što se tiče dugoročne održivosti, profitabilnosti da bi mogli zaključiti da s vremenom tu neće biti i više otkaza. Drugi problem koji vidim je da se nije stvorila niti jedna djelatnost u istarskoj županiji koja bi apsorbirala takav jedan šok, a u smislu nezaposlenosti, pada proizvodnje, normalno i potencijalnog izvoza. Konačni makroekonomski učinci se tek trebaju vidjeti. Tu je utjecaj na lokalni proračun, tu je utjecaj na siromaštvo i sve ostalo. Na kooperante i na sve tvrtke koje su poslovale s Uljanikom. Brojke su tek izašle, to se treba izanalizirati ali definitivno ćemo se morati naviknuti na nekakve negativne vijesti u budućnosti", kazao je Sinković.
Jedan od mogućih scenarija je stečaj brodogradilišta, bi li to ekonomski oslabilo bogatu županiju kao što je Istra?
"Ako idemo u stečaj, a priča se da je moguć stečaj s preustrojem,
pa bi onda tražili nekakvog strateškog partnera ili slično.
Sumnjam da će bilo kakav stečaj donijeti bilo kakav nastavak
brodogradnje. Specifičnost industrije je ta da bi vrlo brzo došlo
do otkaza nekakvih narudžbi, a najbolji kadrovi bi vrlo brzo
otišli, a imamo i primjere iz susjedstva, čini mi se,
brodogradilište Bijela iz Crne Gore, pričali su istu priču pa je
sve završilo u likvidaciji. Ako govorimo o cjelokupnoj
likvidaciji Uljanika i čitave Uljanik grupe, tu bi posljedice
bile nesagledive po svim parametrima ne samo za grad Pulu i
istarsko gospodarstvo već za hrvatsko gospodarstvo. Industrija bi
pala na razine niže od 15%, imali bi udio turizma od 30% i
kreirali bi jedan ekonomski sustav koji bi na bilo kakav blagi
negativan podražaj ili krizu mogao dovesti do konačnog kolapsa.
Sve velike države spašavaju svoje industrije, znaju zašto to rade
jer za to postoje veliki razlozi".
Čija je najveća odgovornost za situaciju u Uljaniku, u
kojoj se ne vidi dugoročno rješenje?
"U svakoj tvrtci koju se dovede do nelikvidnosti ili bilo kakvih drukčijih problema tu je prva odgovornost Uprave i samim time Nadzornog odbora. Država je brodogradnju doživljavala kao neželjeno dijete pa je to privatizirala, prebacila taj vrući krumpir nekom drugom, bez ikakve strategije, potpore i mehanizama kako bi u dugom roku tako nešto održala. Treba imati u vidu azijska brodogradilišta koja su u Hrvatskoj i cijeloj Europi veliki konkurenti, itekako potiču svoju konkurentnost. Desilo se što se desilo tako da bi i država trebala preuzeti svoju ulogu. Treće, ono što se stalno spominje i stavlja u prvi plan, to su radnici. I oni su nekim dijelom krivi, ali ne treba zaboraviti da su to zavarivači, bravari, brodomonteri koji nisu možda ni znali, nitko ih nije uputio, što su to dionice, koje su mogućnosti da oni koriste to svoje pravo i sad oni znaju. Naučili su. Nadam se da će se uz pomoć države uspjeti spasiti barem jedan dobar dio ove priče"
