Prije samo šest mjeseci, Dunja Ercegović bila je djevojka koja voli pjevušiti uz gitaru, dok je danas bez pretjerivanja možemo proglasiti najzanimljivijom kantautoricom koja se ove godine pojavila na našoj sceni. Iza nje je debitantski EP "No Room For Us", turneja po Americi i Kanadi, a s njom smo popričali uoči koncerta koji će u četvrtak, 28. studenog održati u Tvornici kulture.
Recite mi nešto o svojim počecima, kako je Dunja Ercegović postala Lovely Quinces?
Pa tako da je Dunja shvatila da joj život prebrzo ide i da možda zbog svoje lijenosti nikada neće ostvariti svoje ciljeve. U stvari bilo je lako, samo je bio potreban jedan telefonski razgovor, kućni studio, hipstersko ime i puno dragih ljudi koji su više vjerovali u to nego ja na samom početku.
Iza sebe imate tek 15-ak nastupa, koncertno ste aktivni oko pola godine, čini se da ste pozornost na sebe skrenuli u zaista rekordnom roku. Je li vas iznenadio toliki „hype“ i kako se nosite s njim?
Pa...31 nastup točnije, išla sam sada izbrojati..:) I mislim da je to popriličan broj za pola godine, ne bunim se. Svi koncerti su mi dobro poslužili za vježbu jer nisam do tada imala prilike za to. Defintivno sam iznenađena za hype jer je to kantautorska glazba, ''američki folk'', još na engleskom, tko bi rekao da će biti nekog interesa. Užasno mi je teško zbog toga jer me salijeću paparazzi sa svih strana, muskarci mi šalju svoje donje rublje preko Hp expressa (žene također), od pustih fotkanja dobivam blagi oblik epilepsije i svi komentiraju što sam obukla kad idem u pekaru po burek.
Među tim koncertima svakako vrijedi izdvojiti one u Americi, Kanadi, Italiji... Kako je uopće došlo do njih? Zahvaljujući internetu, poznanstvima ili nečem trećem?
Internet je krivac za sve (ili mozda rođo), nije problem doći do angažmana u drugim zemljama, zapravo je problem doći do novca pomoću kojeg ćes doći tamo. Inače smo se orginalno prijavili za Indie Week festival u Torontu, pozvali su nas i onda smo vidjeli da bi to bila dobra prilika posjetiti i neke druge gradove, pa smo oko Toronta složili nekakav mini tour.
Koliko se ljudi skupilo na koncertima i kakve su bile reakcije? To me zanima jer nove bendove u Zagrebu, pogotovo ako ne dolaze iz Amerike ili Engleske, nerijetko dođe provjeriti jedva dvoznamenkasti broj ljudi.
Dovoljno se ljudi skupilo na koncertima da se ne ubijem od muke (rijetko ispod 50, u boljim danima i iznad 100), a inače i nije teško doći do dvoznamenkastog broja, eto već tri konobara,vratar, voditelj kluba, tonac, možda garderobijerka, zaštitari, par prijatelja, groupies... Što je klub profesionalniji i ima više radnog osoblja, lakše je skupiti publiku. Posjetila sam dosta koncerata u Zagrebu i poslušala dosta bendova i nikad me nije razočarao broj publike...mislim da underground scena jako dobro funkcionira, barem se meni tako čini. A i broj publike je doista nešto na teško možemo utjecati, barem u ovako ranoj fazi. Moje je da budem najbolja što mogu svaki put, da svoje pjesme predstavim najbolje što mogu i znam, ako je u publici jedna osoba ja se nadam da će joj se svidjeti, kao i ako ih bude 129.
Vaše nastupe u, na primjer, Chicagu ili New Yorku mainstream mediji gotovo da nisu ni spomenuli. Smeta li vas to, pogotovo ako uzmemo u obzir koliko se pisalo o besmislicama poput Jacquesa Houdeka na „X Factoru“ ili inozemnoj „karijeri“ odavno nepostojećih Voodoo Lizardsa?
Pa ne, zašto bi me smetalo. Ja sam odradila turneju koju je dosta bendova isto tako odradilo, što po Europi što po Americi. Ne pratim toliko mainstream medije niti me toliko zamara da vidim svoje ime tamo, trenutno sam usredotočena da nastavim dobro raditi na sebi i svojoj glazbi, a Jacques Houdek na X Factoru sigurno NIJE besmislica excusez-moi!
Svoj debitantski EP „No Room For Us“ objavili ste DIY kanalima, putem Bandcampa i Soundclouda. Koliko je tu riječ o stavu, „statementu“, a koliko o nužnosti? Pokazuju li velike diskografske kuće uopće interes za glazbenice poput vas?
Nije ni do statementa, a ni do nužnosti...jednostavno takve stranice su praktične i koristi ih veliki broj bendova, stvari tako funkcioniraju brže i lakše se dolazi do publike. Imala sam neke diskografske ponude, ali za sada želim nezavisno i samostalno objavljivati prve snimke. Nina Romić, Luka Belani i Sara Renar su pod diskografskom kućom, tako da očito interes ipak postoji, ali to ljudi ne znaju jer ne postoji interes medija za takve glazbenike osim sporadično kada se nekakav mini hype dogodi.
Svrstavaju vas u akustično-kantautorsku scenu, među izvođače poput Irene Žilić, Queen of Sabe itd. Osjećate li se zaista dijelom te scene ili je u pitanju tipično medijsko etiketiranje?
Sve smo cure, pjevamo, pišemo svoje pjesme, sviramo gitaru i može
se reći da pripadamo tom kantautorskom valu, no svaka je
drugačija na svoj način i to je ljepota svega toga. Sve
glazbenike iznimno cijenim i slušam u svoja četiri zida. Događa
se nesto hvalevrijedno na ovoj maloj hrvatskoj sceni što ce
nažalost proći nezapazeno i biti dio toga je
čast.
Od prvog teksta objavljenog o vama prati vas prilično impresivna lista uzora, kako književnih poput Jacka Kerouaca i Sylvije Plath, tako i kantautorica poput Tracy Champan, Tanite Tikaram i Fione Apple. Tko je zapravo izvršio najveći utjecaj na vas, i u glazbenom i u tekstualnom smislu?
Inače bih rekla Fiona Apple...ali promjenit ću odgovor ovaj put jer kad bolje razmislim najviše su na mene utjecali roditelji...glazbeno su me obrazovali i odgajali u okruženju dobre glazbe zbog kojeg moje klempave uši ne mogu bas svašta slušati...te su me naučili britkom jeziku...mama me tjerala da čitam tako da mi je donosila stripove i knjige...
