'Kad govorimo o danima pada Vukovara, to je sigurno najtužnije što smo doživjeli svi mi koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu na strani obrane', započeo je svoju priču hrvatski političar Andrija Hebrang koji je bio uz prvog hrvatskog predsjednika kada je stigla vijest o padu Vukovara.
'Kad govorimo o predsjedniku Tuđmanu, proživio sam s njim puno teških trenutaka u kojima sam vidio i njegovu duboku emotivnost prema Hrvatskoj i prema braniteljima, jedan bijes prema srpskoj agresiji, dakle sve ono što jedan običan čovjek ima u sebi, to su emocije. Najteže emocije sam vidio kod pada Vukovara. Da krenem možda o pregovorima s JNA, koje sam imao oko spašavanja bolnice u trenutku kad smo vidjeli da se Vukovar više ne može obraniti. Počeo sam pregovore tri dana ranije s generalom (Andrijom) Rašetom, a posrednik je bio gospodin tadašnji veleposlanik Europske zajednice (EZ) u Hrvatskoj i ti pregovori su se svodili na to da sam tražio da se poštuju Ženevske konvencije, koje jasno kažu što se događa s bolnicom u okruženju. Bolnica u okruženju se neutralizira od bilo koje vojske, ona se predaje na upravu međunarodnom Crvenom križu, međunarodni Crveni križ brine o životima i sudbini ranjenika i bolesnika i naravno, osoblju bolnice', prisjeća se Hebrang.
Ulazak Crvenog križa u bolnicu
Ti pregovori su završili kasno u noć, 17. studenog, a kako kaže, dogovor je bio da Crveni križ odmah uđe u bolnicu. Pregovori su potpisani na međunarodnoj razini i nakon tri sata, kad je Crveni križ trebao ući u bolnicu.
'Ja sam jednom specijalnom linijom, koju sam imao s doktoricom (Vesnom) Bosanac, koju smo uspjeli zadržati do zadnjeg trenutka za komunikaciju, nazvao doktoricu Bosanac i umjesto njezinog glasa, kojeg sam svaku noć slušao satima, javio se muški glas. Ja kažem, predstavim se, da sam ja ministar i da trebam ravnateljicu, a on kaže: ''Ustašo, nema više tvoje doktorice.''', kazao je Hebrang.
Ulazak srpske paravojske i JNA
Navodi kako je tada došao do zaključka da su pripadnici srpske paravojske i JNA ušli u bolnicu unatoč potpisanom sporazumu s JNA, koje je u ime JNA je potpisao general Rašeta, koji je bio zadužen za Hrvatsku.
'To mi je bilo dovoljno da odmah odjurim u Zagreb, predsjedniku Tuđmanu. Došao sam negdje oko tri sata u noći. On je bio u svom uredu, imao je informacije da se vrši proboj naših branitelja, ali nije imao informacije o bolnici i kod njega je bio, u tih tri sata u noći, u posjeti, tadašnji američki veleposlanik za Jugoslaviju Warren Zimmerman i bio je gospodin Tonči Vrdoljak. Ja sam ušao u njegov ured i rekao mu, potiho, da ne čuju ostala dvojica, jer on mora odlučiti koliko će tu vijest plasirati dalje - Predsjedniče, počeo je pokolj. "Kako to znaš?", pitao je, i onda sam mu ispričao ovo s telefonskim razgovorom', kazao je Hebrang.
Početak Ovčare
Dodao je kako se predsjednik 'počeo tresti od uzbuđenja, od jednog dubokog emotivnog stresa kojeg je doživio u tom trenutku'. To je bio trenutak kada se počela događati Ovčara, kada su počeli ubijati ranjenike, osoblje bolnice, bolesnike.
'Mi smo mogli samo zamisliti kojih će dimenzija biti taj zločin i onda me pogledao u oči i rekao: ''Sad to sve ispričaj veleposlaniku Zimmermanu'', i ja sam Zimmermanu također emotivnim glasom objasnio što se događa i rekao sam: ''Za ovo što se događa krivim Vas i Vašeg predsjednika i cijelu međunarodnu javnost, jer ovo je prvi put da se u Europi događa pokolj civila, a da međunarodna zajednica uopće ne reagira', prisjeća se Hebrang.
Dodaje kako ga je Zimmerman me pitao što se moglo napraviti na što mu je Hebrang kazao: ''Mogao je Vaš predsjednik samo dignuti kažiprst i reći - ekonomske sankcije i klanje bi prestalo, istog dana.''
Predsjednik u suzama
Predsjednik Tuđman, kazao je Hebrang, već je imao suze u očima te se obratio veleposlaniku i rekao je: ''Ovo što ste čuli od mog ministra, to je i moj osobni stav. Sad Vas više ne trebamo, branit ćemo se sami. U političkom smislu Vas više ne trebamo, jer zapravo ništa niste učinili do ove najkritičnije točke', rekao je Tuđman Zimmermanu.
'Dakle, nakon prvog šoka, dakle kad se smirio, onda je sazvao uže rukovodstvo i rekao je: ''Sve treba napraviti da se spasi što više civila, da se uključe međunarodne institucije, Crveni križ, Liječnici bez granica i ostali, da pomognu, da žrtve budu što manje i svo oružje i svu opremu treba brzo prebaciti prema Osijeku'', jer je srpska armada, nakon pada Vukovara sva krenula prema Osijeku, koji je trebao biti sljedeći Vukovar. Naravno da su to uspjeli napraviti, Slavonija bi bila odcijepljena i rat bi bio definitivno izgubljen. Zbog toga je on odmah iz tog stresa krenuo u zapovjednika i zapovijedio svo oružje na obranu Osijeka, da se spriječi sljedeća tragedija i to je uspješno odrađeno', rekao je Hebrang u intervjuu za Novu TV.
'Što se tiče predsjednika Tuđmana, puno puta sam ga vidio kako plače, ali o tim trenucima ću drugi put govoriti. Tko ne bi plakao kad vidi da je njegova politika pomirbe promašena, kad vidi da je njegova politika suradnje i vjere u međunarodnu zajednicu srušena i kad vidi da ima pred sobom narod, govorim o Vukovaru, koji ne može obraniti? Pa naravno da čovjek mora zaplakati ako je normalan', dodao je Hebrang.
Borba Davida i Golijata
Hrvatska je tada imala 1000 kilometara bojišnice, ali i embargo na kupovinu oružja, koji je nametnut od strane Vijeća sigurnosti UN-a 1991. godine na prijedlog tadašnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije. Dodao je kako se pad Vukovara mogao očekivati zbog toga što je bio proglašen strateškom točkom.
'Imali su nažalost dovoljno oružja da uz tih 1000 kilometara bojišnice, još uvijek imaju snagu prema Vukovaru. Upravo taj nesrazmjer između agresorske i naše vojne sile, koji se mjeri negdje u omjeru 1:1000, ne samo u broju vojnika, nego u broju tenkova, da ne govorim o zrakoplovima, topovima, tenkovima itd., omjer tenkova je bio 1:1000, recimo. To je omjer koji jednostavno ne daje nadu da se može obraniti (Vukovar). No, unatoč tome pokušalo se sve, jer mi smo braneći Vukovar zapravo branili civile u tom Vukovaru. To je bilo za civile, u slučaju pada grada, znali smo što će se s njima dogoditi', rekao je te dodao kako se pad grada slutio mjesec dana prije samog događaja.
'Imali smo potvrdu i s njihove strane, točno, o broju oružja i oruđa, i tog trenutka nam je bilo jasno da je šansa da se sačuva Vukovar za dulji period, vrlo mala i zbog tog je predsjednik Tuđman izdao zapovijed da organiziram konvoj, putem pregovora s JNA i probamo kamionima izvući što više ranjenika iz bolnice, da se rastereti bolnica koja je bila stožer obrane, jer je davala nadu svakom ranjeniku da će preživjeti', rekao je Hebrang.
Hrvatska nije mogla spriječiti tragediju
Kaže kako Hrvatska nije mogla spriječiti tragediju jer je zbog nedostatka oružja bila preslaba
'Moglo se spriječiti samo akcijom međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica nije reagirala na Vukovar, kao što nije reagirala niti na ostalih 1000 kilometara bojišnice, takoreći u srcu Europe. Dakle govorim o Hrvatskoj, za koju imamo pouzdane podatke, ubijeno je preko 8000 civila, od čega polovina žene i djece, što je evidentirano i u knjizi koju sam izdao, a međunarodna zajednica nije maknula malim prstom', rekao je Hebrang.
Interesi međunarodne zajednice
Dodao je kako interesi velikih sila nisu bili da Hrvatska pobijedi i da se osamostali, kazao je.
Što se Vukovara tiče, mi smo međunarodnu zajednicu prizivali i zvali stotinama puta. Ratna ravnateljica, doktorica Bosanac, pisala je dnevna izvješća, koja je dostavljala u stožer saniteta, a ja sam ga slao po svijetu svim državnicima. To je bilo objektivno stanje koje se prikazivalo u samoj bolnici i koje je pokazivalo da se radi o najvećoj bolničkoj tragediji u povijesti čovječanstva. To sigurno niti jedna (druga) bolnica nije doživjela. Nikad nije bilo niti jednog odgovora. Čak smo doživjeli i neke protuudarce, ja osobno svjedočim za nekoliko njih. Potpisao sam puno sporazuma i ne samo ja nego i svaki drugi (ministar) u svom resoru, koji se nisu ispoštovali', rekao je Hebrang te dodao kako jo uvijek čuva izvješća međunarodne zajednice.
'Nitko nije htio, zbog jedne male Hrvatske, naravno kasnije za godinu dvije i BiH, riskirati svjetski poremećaj odnosa snaga. I to smo mi bili žrtve, tih međunarodnih interesa', zaključuje Hebrang.
