Nijedan sukob premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića u proteklih godinu dana nije rezultirao ničim što bi bilo na korist hrvatskim građanima pa nema razloga da se nadamo kako će i ovaj posljednji oko imenovanja novog predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda iznjedriti mjerljivu promjenu koja će život u Hrvatskoj učiniti podnošljivijim, a državu usmjeriti na put vladavine prava.
Ustaški pozdrav 'Za dom spremni' nije zabranjen; Nacionalni stožer civilne zaštite i dalje vlada zemljom kao produžena ruka Plenkovićeve i HDZ-ove samovoljne vlasti; megaafera Janaf i slučaj tajnog kluba za elitu Dragana Kovačevića uspješno su zataškani; datum obilježavanja Dana državnosti i dalje izaziva duboke podjele; još uvijek nemamo pojma na temelju čega je napad na Banske dvore proglašen terorističkim činom s ciljem negativne radikalizacije društva...
Čak i kad bi se Plenković i Milanović na kraju nagodili, a predsjednikova kandidatkinja, ugledna stručnjakinja za kazneno pravo Zlata Đurđević, postala predsjednicom Vrhovnog suda, to ne bi bitno promijenilo katastrofalno stanje u domaćem pravosuđu niti bi dokinulo snažnu političku kontrolu nad (ne)radom sudbenih vlasti.
Kaverna hrvatskog pravosudnog sustava toliko je duboka da bi se, u najboljem slučaju, eventualnim budućim uspješnim imenovanjem Zlate Đurđević stvorio tek dojam kako je Milanović uspio barem jednu od važnijih funkcija u pravosudnom sustavu oteti iz HDZ-ovih ruku. Bi li to iniciralo reforme u pravosudnom sustavu? Možda i bi, ali isključivo na duge staze i isključivo pod uvjetom da postoji istinska politička volja parlamentarne većine za promjenom postojećeg sustava. A nje nema niti joj se skoro možemo nadati.
Nema promjene sustava
Plenković ne skriva da mu ne pada na pamet mijenjati sustav u kojem su gotovo svi oblici života u Hrvatskoj zarobljeni u njegovim i HDZ-ovim kandžama, preuzima zasluge za sve što je eventualno dobro napravljeno proteklih 30 godina, ali odriče bilo kakvu odgovornost za sve što u ovoj zemlji ne valja, iako HDZ vlada 22 od 30 godina postojanja države. Plenkovićeve tvrdnje kako HDZ nema šapu na pravosuđu smiješne su već i samim HDZ-ovcima.
Milanoviću i Plenkoviću zajednička je karakteristika da ne priznaju vlastite pogreške niti za njih preuzimaju odgovornost, a bez problema odriču se i vlastite političke prošlosti računajući na zaborav i težnju ovdašnje javnosti da se podijeli u maloumne navijačke skupine.
Nova runda ulične verbalne borbe predsjednika i premijera rezultat je još jednog u nizu pokušaja Zorana Milanovića da uspostavi kakvu-takvu ravnotežu političke moći između Banskih dvora i Pantovčaka; legitimno je da predsjednik pokušava koristiti ustavne ovlasti koje mu stoje na raspolaganju, ali bi bilo dobro i da to čini neupitno legalno, poštujući propisane procedure. A to očito nije bio slučaj s imenovanjem nove predsjednice Vrhovnog suda.
U sadržajnom smislu, Milanovićevo nastojanje da s pozicije predsjednika Vrhovnog suda makne ozloglašenog Đuru Sessu, prema raspoloživim informacijama, duboko upetljanog u jednu od najgorih pravosudnih afera koja se upravo odvija u slučaju suđenja braći Zdravku i Zoranu Mamiću, nema se zapravo što prigovoriti. Ali, pravnik Milanović ne vodi računa o formi, pa se bitka u koju je ušao, nažalost, čini unaprijed izgubljenom.
Čak i kad se čini kako Milanović pomno bira bitke u kojima će se obračunati s Plenkovićevim i HDZ-ovim modelom vladanja državom, očito je da ne zna odabrati ni oružje ni taktiku, što upućuje na zaključak da naprosto nema osmišljenu strategiju - čak i kad ima jasan cilj. Upravo takvim nedomišljenim potezima i pogreškama otvara prostor liscu Plenkoviću da se poigrava proceduralnim pitanjima i omogućava mu da, usred predizborne kampanje za lokalne izbore, homogenizira i mobilizira i stranačku vojsku i birače.
Milanovićeva isprazna taktika
Milanović se, nažalost, nije u stanju koncentrirati na cilj i odabrati taktiku kojom će do njega doći pa zato i svjedočimo javnim nastupima u kojima u napad na ključne HDZ-ove političke poluge u pravosudnom sustavu - Vrhovni sud, Ustavni sud i DORH - upakira baš sve što mu padne na pamet. Ako mu je cilj do kraja raskrinkati uloge kapitalaca Vladimira Šeksa, Miroslava Šeparovića i Đure Sesse, ako mu je cilj osigurati da se HDZ konačno suoči s pravednom pravomoćnom presudom za neviđeni kriminal u aferi Fimi Media, onda nema nikakvog razloga da istovremeno odvlači pažnju, primjerice, vrijeđanjem novinara HRT-a i nastavnika i studenta stručnih studija javne uprave ili propitivanjem odgovornosti za manjak cjepiva protiv koronavirusa.
A kad s pozicije osobe koja je četiri godine bila premijer i predsjednik stranke koja je kontrolirala parlamentarnu većinu, koja je mogla mijenjati zakone, pravosudni sustav i utjecati na izbor ustavnih sudaca (baš kao što to čini i dok je u opoziciji), proziva Ustavni sud da je politički sud, odnosno demokratska institucija u onoj mjeri u kojoj je DDR bio demokratska država, Milanović trenutačno gubi vjerodostojnost.
Svi ustavni suci birani su dvotrećinskom većinom, a nje nema bez dogovora HDZ-a i SDP-a. Kad su SDP-ovci Ingrid Antičević Marinović, Josip Leko ili Mato Arlović birani u Ustavni sud, skupa s HDZ-ovim političarima Miroslavom Šeparovićem ili Davorinom Mlakarom, Milanoviću politička pozadina tih i takvih izbora nije nimalo smetala, štoviše.
Kad tvrdi kako su njegovi kadrovski izbori ispravni i transparentni, Milanović računa da smo zaboravili kako su upravo njegovi kadrovi omogućili Plenkoviću da prvi premijerski mandat bez problema odradi pomoću "žetončića" koje je bitnim političkim akterima učinio baš današnji predsjednik države.
Takvim pristupom nemoguće je osujetiti Plenkovićeve opasne namjere, a HDZ-ove još i manje.
