Kult Ekatarine Velike na ovim prostorima po svemu sudeći neće tako skoro izblijediti – ime Milana Mladenovića nose ulica u Zagrebu i plato u Beogradu, diljem bivše Juge egzistira čitav niz „tribute“ bendova koji sviraju pred podjednakim brojem ljudi kao EKV osamdesetih, a preživjeli i bez iznimke manje važni članovi na redovnoj se bazi okupljaju i naplaćuju nostalgiju izvodeći pjesme koje su izvorno u studiju odsvirali neki drugi ljudi.
Uzmemo li u obzir sve navedeno, izlazak „novog“ albuma EKV-a predstavlja nešto čemu stvarno vrijedi posvetiti posebnu pozornost. U pitanju, na žalost, nisu neobjavljene i nekim čudom „iskopane“ pjesme, već snimka posljednjeg beogradskog koncerta grupe, održanog u studenom 1993. godine, kada nitko nije mogao pretpostaviti koliko je tragičan kraj blizu. Tih dana, Ekatarina Velika bila je mnogo više od običnog benda, kako u njihovoj zemlji, tako i u Hrvatskoj gdje su nam Milanovi stavovi i poruke budili nadu da ćemo na ovim tradicionalno zajebanim prostorima jednom opet moći živjeti normalno. Rat je Mladenovića, Margitu Stefanović i ostatak ekipe rasturio sasvim – upravo oni su u osamdesetima spadali među rijetke zbog kojih smo imali osjećaj da ne živimo toliko daleko od „obećanih zemalja na Zapadu“ i da se tadašnji „omladinci“ po ničem ne razlikuju od svojih vršnjaka u New Yorku ili Londonu. „Radostan dan“, „Oči boje meda“, „Aut“ i drugi njihovi klasici ni po čemu nisu zaostajali za onim što se tada događalo vani pa se i danas teško sjetiti (čak i inozemnog) sastava čiju bismo glazbu mogli nazvati sličnom ili srodnom. Za razliku od podilaženju masovnom ukusu sklonih autora poput Bregovića i Balaševića, nikad nisu postali „svejugoslavenski“ miljenici, djelomično i jer su inspiraciju za svoje stihove pronalazili u umjetnosti, književnosti, životu na gradskim ulicama i drogama koje su odigrale važnu ulogu u njihovom preranom odlasku.
Te apokaliptične devedeset prve postali su stranci u vlastitoj zemlji te, s još nekolicinom istomišljenika poput Partibrejkersa i Električnog Orgazma, pokušavali zaustaviti bezumlje ili u čitavom ratnom ludilu barem sačuvati čist obraz, što je iz dana u dan postajalo sve teže. Velik broj njihovih sljedbenika i suradnika preko noći je od fronta i regrutacije pobjegao u Amsterdam, Berlin i druge europske gradove, a mnogo onih koji su ostali Milanov su pacifizam smatrali i proglašavali izdajom. Tako je jednom zgodom, prilikom primanja nagrade za najbolji rock bend, zatražio minutu šutnje za Dubrovnik koji je tih dana bio nemilosrdno bombardiran. Umjesto šutnje dobio je zvižduke i povike „hapsi ga“, zbog čega im se stvarno moglo učiniti da su u svojoj borbi ostali sami i postali glasnogovornici izgubljene generacije koja je bezbrižno odrastanje i provode odjednom morala zamijeniti puškom ili gladovanjem po nekim dalekim, tuđim gradovima. Usprkos tome, EKV je zadnjih godina karijere konačno dosegnuo popularnost kakvu je odavno zaslužio i postao jedan od najuspješnijih i najpopularnijih sastava u Srbiji, dok ga fanovi u ostalim bivšim republikama, pogotovo oni mlađi, nikada nisu uspjeli do kraja prežaliti. Među takve se ubraja i potpisnik ovog teksta, koji je najbliže ispunjenju sna da ih vidi uživo stigao jedne davne večeri u Ksetu, kada se zagrebačkoj grupi Veliki bijeli slon za klavijaturama pridružila Magi. Taj je nastup, međutim, ostavio izuzetno gorak okus u ustima jer je, gledajući je kako stoji na pozornici potpuno izgubljena i izobličena od svega što je gurala u sebe, bilo jasno da će se svojim prijateljima uskoro pridružiti na nekom nebeskom „sessionu“. Umrla je u teškoj bijedi, ostavljena i zaboravljena od gotovo svih, ispisavši tako posljednje, možda i najtužnije poglavlje priče o Ekatarini. Milan nije uspio dočekati ni da završi taj prokleti rat i da ponovno vidi i zagrli sve one do kojih zadnjih godina života nije mogao, a basist Bojan Pečar u Londonu je doživio koban srčani udar točno u trenutku kada je u britanskoj prijestolnici, prema brojnim svjedočenjima, konačno krenuo „očistiti“.
Gledajući spot za prvi singl s albuma „Iznad grada“, čije nas je objavljivanje i potaknulo na pisanje ovog teksta, nisam se mogao othrvati dojmu da je tako moralo biti i da su jednostavno bili predodređeni da u našim sjećanjima zauvijek ostanu mladi, slobodni i tako posebni.
