Svakim novim Porinom postaje sve teže oteti se dojmu kako članovi žirija već odavno ne prate događanja na hrvatskoj glazbenoj sceni zbog čega se glavna diskografska nagrada pretvorila u neku čudnu tuzemnu inačicu legendarne komedije "Beskrajni dan".
Kako drugačije objasniti da iz godine u godinu gledamo kako iste nagrade dobivaju isti ljudi, bez obzira koliko su pjesama snimili i kakve je kvalitete album za koji su bili nominirani.
Primjerice, u kategoriji najbolje muške vokalne izvedbe (donekle i pop albuma) Massima bi mirne duše mogli proglasiti doživotnim pobjednikom, a bilo kakva nada kod konkurencije nestaje i kada vide da je među nominiranima u ženskoj inačici te kategorije Josipa Lisac.
"Dani zatvorenih vrata" ni u kom slučaju ne spadaju među bolja ostvarenja Hladnog piva, što ih nije spriječilo da uzmu nagradu za rock album, a "Mostovi" Rundek Cargo Trija, premda se na svim kritičarskim izborima našao pri vrhu, morali su se zadovoljiti tek pobjedom u alternativnoj kategoriji.
S obzirom da su Chuijev "Third Sun From The Stone", proglašen izdanjem godine u zajedničkom izboru kritike, na Porinu previdjeli u potpunosti, stari novovalac još može biti i zadovoljan.
"Danas sutra" TBF-a s klupskom glazbom, za koju je nagrađen, nema nikakve veze već godinama, a na trijumf Maje Posavec i Nene Belana među duetima mogli ste uložiti kuću.
Pjesma godine, "Goli i bosi" Elementala, jedva je osrednja, ali pošto je skinuta sa zaista fantastične ploče "Tijelo", u ovom ćemo se slučaju suzdržati od prigovora.
Najnelogičniji u čitavoj priči ipak je Porin za novu izvođačicu koji je odnijela Nina Kraljić iako u 2015. godini nije održala niti jedan koncert, dok za gomilu bendova koji redovno pune klubove (Pridjevi, High5, Kiša metaka...) stručni žiri vjerojatno nije ni čuo.
Svečana dodjela, istini za volju, ostavila je nešto bolji dojam nego njezine prethodnice, ponajprije zbog lijepih posveta Arsenu Dediću čija je pjesmarica, zahvaljujući njegovom sinu Matiji pretvorena u prekrasan klavirski jazz, donijela i posljednje veliko priznanje najznačajnijem umjetniku ovih prostora.
Pohvalu su zavrijedili i Dječaci svojim prosvjedom protiv cenzure i rastućeg primitivizma koji nas je nakratko vratio u dane kada je hip-hop predstavljao ultimativni oblik glazbenog bunta i nonkonformizma.
U konačnici, glavni problem krije se u činjenici da nominaciju i dalje mogu dobiti samo oni koji singlove i albume objavljuju za velike diskografske kuće, iako se stanje na terenu već odavno promijenilo pa "do it yourself" izvođači poput S.A.R.S.-a ili Brkova rasprodaju Dom sportova, dok većina pulena "major" etiketa o tako nečem može samo sanjati.
Samim time, moguće je povući paralelu s onim što se događalo ranih devedesetih u Britaniji, kada su uspon britpopa primijetili svi osim "stručnjaka" zaduženih za odabir najboljih.
Blur, Suede, Happy Mondays i slični iza sebe su imali nevjerojatnu vojsku sljedbenika, vrhove top-lista i naslovnice glazbenih časopisa, no na BRIT-sima su i dalje redovno pobjeđivali "šlageraši" poput Phila Collinsa ili Annie Lennox. Višemjesečna kampanja New Musical Expressa osigurala je nastup Suedea na svečanoj dodjeli, a četvorica tadašnjih klinaca promijenili su britansku glazbenu i televizijsku povijest bijesnim i žestokim nastupom koji su šokirani uzvanici gledali razjapljenih usta.
Već iduće sezone stare garde gotovo da nije ni bilo, a najvažnije nagrade među sobom su podijeli Oasis, Blur i drugi, iz današnje perspektive, najvažniji predstavnici otočkog rocka devedesetih.
U istom desetljeću Hrvati su osim Porina imali i druge diskografske nagrade poput Crnog mačka ili Zlatne Koogle koje su uspješno kompenzirale sve previde i odavale priznanja izvođačima čija glazba nije dovoljno "mainstream".
"Najprestižnijoj hrvatskoj diskografskoj nagradi", bojim se, nema pomoći, no neki novi "mačori ili kugle" stvarno su nam prijeko potrebni.
