Otkad su objavljene nominacije za predstojeće Oscare, većina medija, kako filmskih tako i onih žutijih, bavila se predviđanjima hoće li Leonardo DiCaprio kući konačno otići s toliko željenim „zlatnim kipićem“. Pritom su izvlačili podatke prema kojima je prvu nominaciju osvojio još 1994. godine za film „What's Eating Gilbert Grape“ i Akademijin žiri proglašavali nestručnim i nepravednim zbog činjenice da nisu prepoznali i nagradili njegove uloge u „Avijatičaru“, „Krvavom dijamantu“ i „Vuku s Wall Streeta“.
Baveći se Leom i brojnim njegovim prethodnicima, glumačkim velikanima koji nikad nisu dobili Oscara, propustili su uočiti jednu još neobičniju i fascinantniju priču čiji su glavni akteri vremešni štemer Sylvester Stallone i njegov vjerojatno najpoznatiji filmski alter ego, ostarjeli filadelfijski boksač Rocky Balboa.
Originalni „Rocky“, naime, snimljen je prije točno 40 godina, a naslovni junak Stalloneu je 2016. po drugi puta u karijeri donio nominaciju za najprestižnije priznanje u svijetu sedme umjetnosti. Time je ušao u povijest kao jedini glumac koji se istom rolom dva puta „borio“ za Oscara, s razmakom od četiri desetljeća i preseljenjem u manje važnu kategoriju.
Upravo zahvaljujući tome što će Rockyjev „ring“ ovoga puta biti kategorija sporedne muške uloge, svima imalo upućenima u povijest i nasljeđe ove nagrade jasno je zbog čega Sly slovi za jednog od najvećih favorita predstojeće dodjele. Akademija je, naime, oduvijek voljela kompenzirati, odnosno vraćati dugove zaslužnicima koje su „previdjeli“ ili nepravedno zapostavljali u prošlosti. Gledano u tom kontekstu Stallone gotovo da i nema konkurencije, što postaje više nego očito vratimo li se nekoliko desetaka godina unatrag.
Scenarij za „Rockya“ počeo je pisati kao neuspješan, gotovo propali glumac koji je od života na ulici i gladi bježao čak i u svijet meke pornografije pa se, među manjim nastupima na filmu i televiziji, u njegovoj biografiji našao i erotski uradak „Party at Kitty and Stud's“. Samim time, treba mu se diviti zbog činjenice da je tvrdoglavo odbijao honorare velikih filmskih studija koji su tu priču željeli prebaciti na veliko platno pod uvjetom da Balbou utjelovi neki poznatiji glumac. Na kraju je ipak bilo po njegovom, što je značilo da je film imao neuobičajeno mali budžet pa su se u glumačkoj postavi našli Slyev brat, otac i pas, a velik broj scena sniman je „gerilski“, sa slučajnim prolaznicima koji su izigravali statiste.
Kritike su po izlasku bile podijeljene, zbog čega je 10 oskarovskih nominacija predstavljalo rijetko viđeno iznenađenje, skoro pa senzaciju. Niti jedna od glumačkih nije bila potvrđena, kao ni ona za scenarij, no zato se „Rocky“ okitio titulum najboljeg filma, a John Advilson redatelja. Velik broj tadašnjih kritičara taj je odabir smatrao skandaloznim, ponajprije jer su konkurenciju predstavljale legendarna psiho-drama „Taksist“ i briljantna satira „Mreža“. Sam Stallone preko noći je postao prvoligaška holivudska zvijezda, no ubrzo se počeo pretvarati u akcijskog junaka poput Arnolda Schwarzeneggera ili Chucka Norrisa i birati uloge u kojima zapravo nije trebao iskazati bilo kakvo glumačko umijeće.
Nastavci „Rockyja“ postajali su sve besmisleniji i bliži trashu, iako im se nije moglo osporiti da su i dalje bili izuzetno zabavni, pogotovo sasvim sumanuta „četvorka“ u koju je ugurao robota, Sibir, sovjetskog čelnika Gorbačova te rušenje komunizma prigodnim govorom nakon još jednog u nizu epskih mečeva. Pridodamo li tome i razne „Cobre“, trilogiju „Rambo“ ili zatvorski „Over the Top“, ne treba čuditi što su mu kritičari sasvim okrenuli leđa, redovno ga bombardirajući Zlatnim malinama, čiji mu je ukupan zbroj, na počasnom izboru najgorih filmskih ostvarenja, donio i neželjenu titulu najgoreg glumca 20. stoljeća. „Nultih“ je, međutim, započela prava revitalizacija njegove karijere pa su tako i vrlo solidni „Rocky 6“ i „Rambo 4“ dobili prolaznu ocjenu, a parada ostarjelih snagatora zvana „Plaćenici“, akcić kakav bi prije 30-ak godina kritičari brutalno sasjekli, proglašena je urnebesnom filmskom zabavom te je doslovno poharala američke kino-blagajne.
Nešto starija ostvarenja, poput drame „Copland“, rehabilitirala su ga i kao solidnog glumca, a aktualno uskrsnuće serijala, u kojem sin njegovog velikog rivala Apollo Creeda dolazi u Philadelphiju kako bi nagovorio Rockyja da ga trenira, već mu je donijela i prestižni Zlatni globus.
Nekoć nepobjedivog sportskog ratnika, koji se približava kraju svog životnog puta, Stallone je odglumio neuobičajeno introvertirano i gotovo samozatajno, pa je sasvim izvjesno da će, ako zaista osvoji Oscara, ponovno biti mjesta za prigovore. No, uzmemo li u obzir koliko je filmova i glumaca Akademija proglašavala najboljima iz čiste kompenzacije (treći „Gospodar prstenova“, primjerice, pobijedio je „Mističnu rijeku“ istinsko remek-djelo Clinta Eastwooda samo zato jer su ga na prošlim dodjelama nagrađivali samo u tehničkim kategorijama), čini se sasvim izvjesnim da će svi ljubitelji lika i djela ovog osebujnog ogranka popularne kulture uskoro konačno doći na svoje.
