Ubili su milijune ljudi: Ovo su najsmrtonosniji virusi na svijetu, a neki još uvijek prijete čovječanstvu

Otkriven 1969. u nigerijskoj Lassi, karakterističan je za zapadnu Afriku i godišnje se od njega zarazi 300.000 do 500.000 ljudi, a podlegne oko 5000 ljudi. Naime, brzo se replicira, a izaziva groznicu, gluhoću, slabost, umor, grlobolju, kašalj, glavobolje i želučane probleme ubrzo nakon izloženosti. Uobičajeno je krvarenje iz očiju, desni i nosa, uz respiratorne i neurološke probleme. Potječe od afričkih štakora, a osim ljudi, može zaraziti i primate. Problem kod ovog virusa jest u tome što 80 posto zaraženih nema simptome. Cjepivo još uvijek ne postoji, kao ni licencirani lijek, ali u nekim zemljama pri liječenju propisuje se ribavirin.

Otkriven 1973., ali postoji stoljećima, ponajprije u jugoistočnoj Aziji i Supsaharskoj Africi, no raširen je diljem svijeta. Vjeruje se da je gotovo svako dijete do pet godina zaraženo njime tijekom života. Mogu se zaraziti i domaće životinje te se često naziva želučanom gripom jer napada debelo crijevo i uzrokuje gastroenteritis. Iako postoje lijekovi, gotovo 215.000 djece svake godine širom svijeta umire zbog ovog virusa, naročito u državama "trećeg svijeta". Prenosi se kontaktom s fekalijama i pri lošoj higijeni, a prvi simptomi pojavljuju se već nakon dva dana od infekcije i riječ je o mučninama, grzonici, povraćanju i proljevu. Cjepiva su dostupna posljednjih godina, a rezultati su obećavajući.

Pogađa imunološki sustav zaražene osobe, a postoji teorija da korijene vuče u 19. stoljeću, ali ne među ljudima nego čimpanzama. Ono što se zna jest da je prvi slučaj HIV-a zabilježen 1959. u Kongu, ali retrospektivno. Istraživanja pokazuju da se virus prenosio i ranije na području Konga, a razvio se zbog konzumacije mesa čimpanzi i širio zbog vrlo česte seksualne trgovine, odnosno, prostitucije.

Trenutno nema lijeka, ali postoje tretmani za kontroliranje bolesti. Svake godine evidentira se 1,8 milijuna novih slučajeva oboljenja širom svijeta. Virus, koji s vremenom postaje SIDA ili AIDS, ako se ne liječi, odgovoran je za smrt 940.000 osoba godišnje, od čega je većina u Supsaharskoj Africi. Prenosi se tjelesnim izlučevinama i opasan je po život.

Virus napreduje kroz četiri faze i u svakoj sve više napada imunološki sustav, tako da tijelo ima sve manje sposobnosti za obranu od zaraza i drugih bolesti. U posljednjoj fazi, a to je SIDA, imunološki sustav toliko je slab da oboljelog može ubiti obična prehlada. Dijagnosticiranje HIV-a teško je jer se simptomi često ne pokazuju u početnim fazama. Ljudi nekada, u prvih nekoliko tjedana zaraze, imaju simptome slične gripi pa to može podosta zbuniti.

Izaziva ih stari virus za koji se vjeruje da potječe iz Egipta i 3. stoljeća prije Krista. Posljednji poznati slučaj dogodio se u listopadu 1977., a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) tvrdi da je bolest globalno iskorijenjena 1980. Stoljećima su se velike boginje pojavljivale u epidemijama, a stopa smrtnosti bila je približno 30 posto.

Tijekom 18. stoljeća u Europi je 400.000 osoba godišnje umiralo od ove bolesti. Za posljednjih 100 godina virusa vjeruje se da je umrlo 500 milijuna osoba širom svijeta. Prije uništenja virusa znanstvenici su vjerovali da se bolest širi kontaktom lice u lice s oboljelim, kroz kašalj ili kihanje. Početni simptomi pojavljivali su se sedam do 19 dana kasnije, a to su visoka temperatura, glavobolja, grčevi i povraćanje.

Nakon četvrtog dana pojavljivao se osip s malim crvenim točkama na jeziku i u ustima oboljelog. Te točke potom bi se pretvarale u čireve, koji bi pucali i širili se po rukama, nogama, šakama i stopalima. Zatim bi se punili gustom tekućinom i postajali tvrdi na dodir. Desetak dana kasnije pretvarali bi se u kraste, koje bi otpadale i često ostavljale ožiljke do kraja života. Iako su velike boginje iskorijenjene, potencijal za nastanak i dalje postoji.

Izuzetno je opasan i većinom je prisutan u Europi i Aziji. Vjeruje se da ga šire glodari pljuvačkom i fekalijama. Neke njegove varijante izazivaju hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom (HFRS) i hantavirusni plućni sindrom (HPS), koji imaju visoku stopu smrtnosti (36–38 posto). Prvi put ustanovljen u Južnoj Koreji pedesetih prošlog stoljeća dobio ime po tamošnjoj rijeci Hantan, ovo je relativno nov oblik virusa i malo je poznat njegov utjecaj na ljude zbog malog broja slučajeva.

Vrijeme inkubacije, vjeruje se, traje od jednog do osam tjedana i simptomi se mogu javiti u bilo kojem trenutku tog perioda. Rani simptomi mogu biti umor, bolovi u mišićima, groznica, glavobolje, abdominalni problemi kao mučnina, proljev, povraćanje... U slučajevima kad virus izazove HPS oboljeli ima jak kašalj, bolove u prsima i teško diše jer se pluća pune tekućinom. U slučajevima HFRS-a, uz početne simptome nastaju nizak krvni pritisak, šok, unutarnje krvarenje i zatajenje bubrega.

Nije razvijen poseban tretman za grupe hantavirusa. Glavni način njege jest intenzivna ljekarska njega s fokusom na hidrataciju, terapiju kisikom i dijalizu. Kontroliranje miševa i štakora glavni je način prevencije bolesti koje uzrokuje ovaj virus.

Izrazito je smrtonosan, a svake godine ovaj virus zarazi 390 milijuna ljudi širom svijeta. Vjeruje se da ga šire komarci i većinom je prisutan u Africi i Aziji zbog tople i tropske klime u tim regijama. Najsmrtonosnija faza razvoja virusa jest denga groznica. Ta bolest primarno se pojavljuje tijekom kišnih sezona i prenosi se s čovjeka na čovjeka ubodom ženke zaraženog komarca. Nakon izloženosti simptomi se pojavljuju tri do 14 dana kasnije – teške glavobolje, bolovi u mišićima i kostima, osip, krvarenje iz desni. Teže manifestacije bolesti jesu padanje u stanje šoka, ekstremno krvarenje, ekstremno nizak krvni pritisak...

Dijagnozu je često teško uspostaviti u ranim fazama bolesti jer virus ima izgled drugih infekcija. Osim toga, liječenje nije specifično i često se odnosi na tretiranje simptoma. Iako je stopa smrtnosti od denga groznice relativno niska, do pet posto, približno 25.000 ljudi umire od zaraze. Cjepiva i tretiranje populacija komaraca smatraju se najboljim načinom umanjenja širenja virusa.

Izrazito smrtonosan virus, koji je najviše prisutan u Africi. Prvi put identificiran je 1976. tijekom epidemije u Kongu i Sudanu. Vjeruje se da potječe od primata, a prenosi se direktnim kontaktom s tjelesnim izlučevinama. Postoje četiri varijante virusa, a EBOV ili zairski ebola virus najopasniji je za čovjeka. Stopu smrtnosti varira od 25 do 90 posto. Kao relativno nova vrsta, malo se zna o ovoj bolesti i stoga su opcije liječenja ograničene.

Brzo otkrivanje i kontrola širenja pitanje je nacionalne sigurnosti u regijama gdje je moguć razvoj bolesti. Od 1976. do 2013. WHO je zabilježio 24 šira javljanja bolesti s gotovo 2387 slučajeva i 1590 mrtvih na zapadu Afrike. Tokom epidemije na zapadu Afrike od 2013. do 2016. oboljelo je 28.646 osoba, od kojih je 11.323 umrlo.

Inkubacija traje dva do 21 dan prije pojavljivanja prvih simptoma. Oni su slični iznenadnoj prehladi i karakteriziraju ih jak umor, visoka groznica, slabost i bol u mišićima, bolno grlo i manjak apetita. U težim slučajevima oboljeli padaju u komu, pada im krvni pritisak, što na kraju dovodi do smrti. Oni koji prežive ebolu do kraja života imaju komplikacije, poput upale jetre, gubitka sluha, hroničnog umora, slabog vida i slabog apetita.

Ovaj virus smatra se najopasnijim na svijetu. Otkriven je 1967. u njemačkim gradovima Marburgu, Frankfurtu i Beogradu. Nakon što su njemački radnici bili izloženi zaraženim majmunima, sedmorica od 31 zaraženog ubrzo su preminula.

Iako se u posljednjih 50 godina pojavio tek nekoliko puta, stope smrtnosti nevjerovatno su visoke, čak 90 posto. Posljednji put epidemija je izbila u Angoli 2004. i 2005., kada su zaražene 252 osobe, od kojih je umrlo 227. Uz majmune, vjeruje se i da šišmiši primarno prenose virus.

Premda je malo poznato o virusu, vjeruje se da se širi direktnim kontaktom s povrijeđenom kožom, tjelesnim izlučevinama ili zaraženim površinama. Period inkubacije varira od dva do 22 dana. Početni simptomi često se brzo razvijaju i tada oboljeli ima visoku temperaturu, glavobolju, umor, bolove u mišićima, teški proljev, bolove i grčeve u želucu, mučninu... Smrt nastupa u prosjeku deveti dan obolijenja.

Kao kod virusa ebole, briga za oboljele trenutno je jedini oblik liječenja jer nema cjepiva ni lijekova protiv Marburga. Brzi odgovor i kontrola širenja ostaju najbolji načini kontrole i zbog toga je virus Marburg nevjerojatno opasan.