Blagdanski stol kakav beskućnici rijetko vide. Sve je pripremljeno s ljubavlju, a njihova srca time su posebno dirnuta.
"Ovdje se osjećamo kao da smo dio ovog društva, inače smo na margini nekoj, nitko nas ne vidi. Svi smo tu u nekim istim problemima ili sličnim, tamo negdje, malo iznad dna, plutamo", kazao je Rade Gregorić, krisisnik prihvatilišita za beskućnike Ruže sv. Franje.
Sve njihove priče imaju sličan kraj, ali put od normalnog života do ulice različit je. Sudbine ovih ljudi svjedoče da to nitko svojevoljno ne odabire.
"Mi smo radili vani, živili smo vani, kad smo došli kuća nam je bila prodana. Dvije godine smo se ovako, malo kod prijatelja, a zadnjih šest mjeseci baš potpuno na ulici", kazala je Elizabeta Kutin, bivša beskućnica.
Mnogi na ulicama prodaju časopis Ulične svjetiljke i tako zarađuju za život. Njima se priključuju i oni koji još uvijek imaju krov nad glavom, ali ne i posao.
"Ja sam 92. godine prestala raditi, i onda život tako nešto donio, danas, sutra, danas sutra, godine brzo prošle, sretna da sam i ovo dobila", dodaje Nevenka Šobot, prodavačica časopisa Ulične svjetiljke.
Ručak u svetištu na Trsatu bila je uvertira svečanom otvaranju
vrata milosrđa.
"Mi smo htjeli da ne ostane samo sve na nekoj propovijedi, na
pričama sa ambona, da napravimo jedan milosrdni čin", kazao je
Angela Lovrić, Franjevački svjetovni red Trsat.
Zajedništvo i obiteljska atmosfera za većinu okupljenih povratak je u neka bolja vremena. I to samo zahvaljujući nesebičnosti neznanaca.
"Mislim da baš ovakvim inicijativama treba pokazati da to nije samo za neke specijalne grupacije ljudi koji su pozvatni žvijeti milosrđe nego osobito svi koji se smatraju vjernciim, kršćanima", poručuje fra Siniša Pucić, trstaski.
Kroz riječko prihvatilište za beskućnike Ruže svetog Franje prošlo je oko 500 korisnika u 9 godina. No, više od brojki pamti se lijepa riječ i topli zagrljaj.
