I dosad se stečaj u domaćoj javnosti najčešće percipirao kao izrazito problematičan postupak, a nedavni slučaj uhićenja suca Trgovačkog suda u Zagrebu i stečajnih upravitelja taj je dojam samo pojačao. Upućeni s kojima su razgovarali novinari RTL-ove Potrage stečajne postupke u Hrvatskoj ukratko opisuju trima riječima - sporo, skupo i neučinkovito.
Trenutno kroz taj postupak u Hrvatskoj prolazi čak četiri tisuće tvrtki s dugom od basnoslovnih 17 milijardi kuna. Iako je zamišljeno da postupak traje godinu i pol, neki stečajni postupci, poput onih u Nami i Brodomaterijalu, traju desetljećima. Na koncu, malo koji stečajni upravitelj uspije tvrtku izvući iz problema.
RIZ: Upiti za poslove stižu, ali nema tko raditi
Primjerice, u zagrebačkom RIZ-u koji je u stečaju od listopada 2019. godine, hala iz koje su se nekad odašiljači izvozili u svijet danas zjapi prazna, iako na tržištu i dalje nema puno konkurenata, a upiti za poslove još stižu. Međutim, kadrovi su odavno otišli.
"Osim toga, upravljanje društvom bilo je takvo da nije moglo rezultirati opstankom. Događalo se mnogo stvari koje nisu bile logične u smislu održavanja i razvoja, nego upravo obrnuto", kaže Darko Šket, stečajni upravitelj RIZ-a.
Sve što je ostalo od nekoć slavne tvornice u većinskom vlasništvu države desetak je radnika koji servisiraju HEP-ova brojila.
"Nakon otvaranja stečaja pokušao sam uspostaviti manji dio koji se mogao uspostaviti s obzirom na nedostatak kadrova i to je ono što se radi. Servis brojila za HEP je nukleus iz kojeg bi se mogla predložiti izrada stečajnog plana vjerovnicima", ističe Šket koji je prethodno uspio posrnuli Pevec vratiti u život.
Njega je u RIZ-u dočekala imovina vrijedna 55 milijuna i dugovi od čak 78 milijuna kojih je dio osporio. Tada u tvrtki nisu imali ni struje ni interneta, a danas imaju posao s HEP-om. Kaže da su radnici namireni u cijelosti, a bivši dobavljači postali su dioničari novog društva.
"Ne bi bilo dobro da se išlo na prodaju imovine jer je poznato da imovina općenito ne postiže svoju cijenu po procijenjenoj vrijednosti i time ne bi bili namireni vjerovnici niti 15 do 30 posto", kazao je Šket za RTL.
12.04.2017., Zagreb - Tvornica RIZ odasiljaci, elektronicka tvrtka. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
'Vjerovnici odlučuju, a u pravilu su nezainteresirani'
Dejan Bodul s Pravnog fakulteta u Rijeci kaže da se ne može spasiti svako trgovačko društvo.
"Mora biti neka predispozicija i vjerovnici moraju odlučiti da ga žele spasiti, kad ocjene da se kroz stečajni plan mogu namiriti više nego likvidacijom i onda oni tu kalkuliraju", kaže Bodul.
Cilj stečajnog postupka je namiriti vjerovnike, a predsjednik Trgovačkog suda u Dubrovniku Srđan Gavranić objašnjava da su baš vjerovnici gospodari cijelog postupka koji donose sve odluke.
"Kod nas je problem što su vjerovnici u pravilu nezainteresirani, za njih stečajni postupak počinje i završava s prijavom tražbine", kazao je Gavranić.
Stečaj danas pokreće FINA, nakon 120 dana blokade tvrtke, ako to sami direktori ne učine, a trebali bi već nakon 60 dana ili kada shvate da je tvrtka u problemima.
"U najvećem dijelu skoro sve prijavljuje FINA i čak to smatram pozitivnim. Prije bi se stečaj pokretao nakon više godina blokade računa gdje se raznim gimnastikama održavalo dužnika. Sada to ide relativno brzo i ipak postoji mogućnost da nije sva imovina dužnika nestala, nisu se ugasile sve mogućnosti da se donese odluka o stečajnom planu", ističe Gavranić.
Imovina tvrtke u stečaju najčešće ide u bescjenje
No, donošenje stečajnog plana ili spašavanje poduzeća u praksi je vrlo rijetko. U proteklih pet godina podneseno je oko 52.000 zahtjeva za pokretanjem stečajnog postupka, a iz sudskog registra brisano je 36.000 poduzeća, dok je 9500 zahtjeva sud odbacio i stečaj nije pokrenut. O 3000 još se odlučuje, a u stečaju je trenutno 4000 tvrtki.
"Najčešći su slučajevi kada poduzeće nema imovine, onda se stečaj samo otvara i zatvara. Ali kada ima imovine, onda to traje dugo", kaže Josip Čičak s Ekonomskog fakulteta u Rijeci.
Da se namire dugovi, prodaje se imovina. Prodaja je propisana zakonom, a njenu vrijednost određuju sudski vještaci pa je FINA prodaje na javnoj dražbi. Prvi put za 75 posto vrijednosti, drugi puta za 50 posto vrijednosti, treći put za 25 i četvrti put za jednu kunu. Vrijednost imovine često je manja od dugova pa je propisan red po kojem se novac dijeli.
"Naš zakonodavac je donio političku odluku stvarajući isplatne redove. Imate privilegirane i neprivilegirane. Privilegirane su recimo banke, one su se osigurale preko založnog prava i njih se stečaj ne tiče jer banka kaže bit dobrog posla je dobro osiguranje. On se osigurao preko zadužnice ili nekretnine - oni se namiruju u stopostotnom iznosu, a ostali se namiruju od onoga što ostane", kaže prof. Bodul.
'Kod nas je stečaj shvaćen kao smrt, a sudac kao grobar'
Prvi sljedeći su radnici - njihove plaće i doprinosi, a potom ostali poput dobavljača za koje najčešće ostaje vrlo malo ili ništa.
"Kod nas je stečaj shvaćen kao smrt, sudac kao grobar, a upravitelj kao netko tko vas tjera u smrt", smatra Bodul.
Često su zato suci i sudski upravitelji na udaru nezadovoljnih vjerovnika i dužnika. A sudac, odbor i skupština vjerovnika mogu kontrolirati stečajnog upravitelja kroz postupak.
"On mora navesti sve radnje koje obavlja vezano za dužnike, novčane transakcije. U biti, sudac kroz ta izvješća kontrolira stečajnog upravitelja", ističe Ema Brdovčak, sutkinja i glasnogovornica Trgovačkog suda u Rijeci.
Brodomaterijal: Stečaj okončan nakon 19 godina pa opet otvoren
Stečajne upravitelje bira se automatski, sudac zadržava pravo da ga osobno izabere ako smatra da ima neka specifična znanja, ali i to se događa rijetko upravo zato da ih se ne optuži za korupciju. Skupština je ta koja ga može smijeniti. Novac dobiva prema vrijednosti unovčene imovine, najviše 630.000 kuna bruto.
"Ako je unovčio do 100.000 dobiva 16 posto, do 300.000 dobiva 12 posto pa se to zbraja. Dodatna nagrada može biti još 150.000 kuna ako ima 500 i više vjerovnika i posebna 15.000 kuna, ako sudac ocijeni da se baš potrudio", objašnjava Brdovčak za RTL.
Maksimalna nagrada tako iznosi 795.000 kuna, ali se rijetko dodjeljuje. Onu najveću dobila je treća stečajna upraviteljica riječkog Brodomaterijala, za stečaj koji je završio nakon 19 godina, a onda je ponovno otvoren radi diobe imovine u postupima koji su naknadno završili. Stečaj započet u prošlom stoljeću tako još traje.
"Oni su meni rekli da je cilj pokopati to društvo i ja se s tim nisam složio", kaže za RTL Frano Trošelj, mali dioničar Brodomaterijala koji je ondje započeo kao pripravnik, a kratko vrijeme bio je i direktor.
Više se i ne sjeća koliko je pisama i žalbi podnio u stečajnom postupku, uvjeren je da je ta tvrtka imala perspektivu.
16.08.2019., Ilica, Zagreb - Robna kuca Nama. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Traju dugo, koštaju puno, a vjerovnici se slabo naplaćuju
Jedan od dugotrajnih stečajnih postupaka je i onaj zagrebačke Name koji traje punih 20 godina, ali Nama radi. Razlog trajanja ovog stečajnog postupka, kažu nam, nemogućnost je prodaje preostale dvije robne kuće, zbog trajanja postupka povrata nacionalizirane imovine koji postupak je započet daleko prije stečajnog postupka, a do danas još uvijek nije okončan. Prema Zakonu stečajni bi postupak trebao završiti nakon godinu i pol. No, stečajni upravitelji i suci tvrde kako je to u praksi gotovo neizvedivo. Sve vrijeme teku kamate.
Sve produljuju i ovrhe koje su pokrenute prije, kaže, a zbog zatrpanosti općinskih sudova ne rješavaju se godinama, uz to stečajne postupke produljuju i neriješeni imovinsko-pravni odnosi.
"Oni su neriješeni možda slučajno, a možda i namjerno, ali sami po sebi zahtijevaju dugotrajnost. Onda ne možemo prodavati imovinu i stečaj stoji", kaže Gavranić.
"Koliko traje – relativno dugo. Koliko se vjerovnici namiruju - slabo. Koliko košta – jako puno", ukratko rezimira Bodul s riječkog Pravnog fakulteta.
