Profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Preloga u Međimurju ima 27 godina i stotine odbijenica od tvrtki kod kojih se prijavljivala za posao. Aktivno piše i govori, već dvanaest godina, engleski, njemački i slovenski jezik, a nedavno je počela učiti ruski i talijanski. Vrlo dobro poznaje informatiku, a ujedno ima i šest godina radnog iskustva, jer je morala raditi kako bi platila studij.
Nakon što je dobila otkaz, morala se vratiti kod roditelja koji imaju preko 50 godina, u tvornici rade teške fizičke poslove i žive na minimalcu. Nažalost, sada moraju i nju uzdržavati.
''Kao i ostale, svaki me dan pogađa nepravda i moje strpljenje te samopouzdanje uništavaju odbijenice i negativni odgovori na sve moje prijave za posao. U dvije godine sam ih skupila 350 (a stižu i dalje). Isprva sam se javljala samo na oglase koji se tiču samo moje struke, a nakon godine dana očaja počela sam se javljati na sve poslove.
Posao profesora hrvatskog jezika dobivale učiteljice likovnog
U dvije godine pozvana sam na samo jedan razgovor, za portira, i odmah su me obavijestili da nisam dobila posao jer 'oni traže kvalificiranije ljude'. Uvijek nešto ne štima sa mnom: nisam muško, prestara sam, premlada sam, previše sam obrazovana, nisam dovoljno obrazovana, nisam rođena u Zagrebu, imam samo hrvatsku diplomu, a oni traže njemačku ili austrijsku, nemam auto, nisam polagala ispite iz menadžmenta (jer nemam novce za ispit od 5.000 kn), nemam dovoljno radnog iskustva, imam previše radnog iskustva, moje prezime nije poznato nikome iz uprave itd'', napisala je mlada profesorica za portal e-medjimurje.
S obzirom da živi u Prelogu, javljala se na posao u obližnje gradove, no govorili su joj da ne može dobiti posao jer nije iz tih mjesta. Ujedno ističe da prednost imaju oni koji žive u tim mjestima i u tim krajevima, pa makar bili bez radnog iskustva i bez potrebnog obrazovanja. Tako su, piše mlada profesorica, mjesto profesora hrvatskog jezika dobivale učiteljice razredne nastave, učiteljice likovne kulture ili geografije.
''Dva ili tri puta sam se žalila na ishode natječaja, prijavljivala ih prosvjetnoj inspekciji, no do danas nisam dobila nijedan odgovor o tome kako je inspekcija prošla.
Onda sam se javila na nekoliko natječaja u Prelogu. Umjesto mene ili ostalih osoba iz Preloga, posao su dobivali ljudi iz Varaždina, Čakovca, Svetog Martina na Muri, pa čak i Zagreba. Moje je srce puklo. Kako ću preživjeti ovdje kad me ni vlastiti rodni kraj ne želi? Zašto sam ja manje vrijedna? Zašto sam nevidljiva? Što to ne valja sa mnom?'', upitala se.
'Moram se maknuti od hrvatskog morala'
Kako bi zaradila bar neku kunu, davala je poduke iz hrvatskog jezika za maturante. Ističe da su znali sve Cecine pjesme i stihove, no nisu mogli izrecitirati ni Voćku poslije kiše, niti reći tko je napisao tu pjesmu. Dodaje i da polovica njih nije razlikovala č i ć, a druga polovica je mislila da je celeb sasvim normalna hrvatska riječ.
''Razlika u godinama između mene i mojih učenika je tek deset godina, no moja je generacija ipak težila nekim drugim vrijednostima koje nisu bile savršen izgled i skupa odjeća. Zato me strah da i moje dijete ne bude takvo i zato se moram maknuti što dalje od hrvatskog morala.
I sada ulazim u treću godinu kako tražim posao. Moja savjetnica u HZZ-u mi je jednom rekla da za mene posla u Hrvatskoj nema i da ću ga morati sama izmisliti. Zato sam igrala Loto i Bingo, sve s nadom da osvojim neki novac i otvorim svoj vlastiti posao i, ako bude prilike, zaposlim svoje kolege i kolegice koji su u istoj situaciji ili da barem mamu izvučem iz onog pakla u kojem radi, ali eto… ništa. Banke su mi zatvorile vrata, a od roditelja sam dobila savjet da svoju sreću potražim vani.
U Hrvatskoj ću umrijeti ismijana od onih koji su se 'snašli'
Tako sada i radim, odlazim u Kanadu, ili Njemačku, ili Australiju, tko god se prvi javi, i radit ću za kanadski, ili njemački, ili australski minimalac, ali ću raditi i svojim ću radom napredovati i svojim ću radom živjeti i svojim ću radom pomagati roditeljima te ih konačno bez osjećaja srama pogledati u oči'', odlučna je profesorica iz Preloga.
U svojem pismu istaknula je da njeno postojanje nema smisla, jer su joj tako ranije rekli ljudi koje je država zadužila da joj pomognu prilikom zaposlenja.
''Ja sam crna statistika, neželjena brojka, nesretno i pretučeno dijete Vlade maćehe koja mazi samo svoj rod. U Hrvatskoj ću umrijeti od siromaštva i bijede, osramoćena i ismijana od onih koji su se 'snašli'. Ja želim jednog dana biti dio naslova u novinama: Vratila se iz inozemstva i otvorila radna mjesta u rodnom gradu. Ja želim biti dio takve stvarnosti i takve Hrvatske. No to ne može kod nas biti. Nikakva promjena vlasti neće dovesti do toga. Samo promjena mozgova.
Zato ću, kao i tisuće istih ili sličnih meni, reći 'zbogom' Hrvatskoj, ali ovog puta nećemo pjevati i skladati žalopojke i rekvijeme za ostavljenom domovinom, ovog ćemo puta pjevati od sreće što smo je ostavili. Odlazim osramoćena, prebijena, zlostavljana, očajna iz ove zemlje i nadam se da ću se jednog dana vratiti, ali samo kako bih izvukla svoje roditelje i sestru iz nje'', zaključila je još jedna mlada osoba koja zbog nebrige i nerada odgovornih napušta naše društvo.
