velika ispovijest / Tuga i sreća u 32 godine rada u HŽ-u: 'Nisu je uspjeli spasiti, u tom trenutku srušio mi se svijet'

"Ovo je fenomenalan posao. Bez obzira na sve što mi se dogodilo, nikad ga ne bih mijenjao i nikad ne bih odustao od njega. Znaš, biti strojovođa je velika privilegija. Pazi, rano jutro, izmaglica, sunce se polako diže, probija se kroz niske oblake, a ispred tebe, petstotinjak metara dalje, preko pruge prelazi veliki jelen s golemim rogovima. Kapitalac. I dok prelazi, zastane, onako se ponosno postavi, u onom svom gardu. Pogleda te direktno u oči pa zakorači dalje. Znaš, to mogu vidjeti samo ja.
Ili kada fazan leti dvjestotinjak metara usporedno s lokomotivom. Leti s tobom. Utrkuje se. I nitko to ne može vidjeti, samo ja. Nedostaje tek da te ljeti, na onoj jutarnjoj izmaglici, među hrastovima odjednom na bijelom jelenu dočeka Malik Tintilinić. Samo on nedostaje. Zar ne?" Nakon što je ovo ispričao, Željki Sabi razvukao se osmijeh, pogled je otišao negdje u daljinu, a u očima, koje je pokušao skriti, počele su se nakupljati suze, piše Jutarnji list.

Željko, veliki emotivac, pune 32 godine proveo je na željeznici kao strojovođa, prošao je gotovo sve pruge u Hrvatskoj, no uglavnom je vozio sjeverozapadnim djelom Hrvatske. Prije mjesec dana otišao je u mirovinu, završio je svoj radni vijek. On je treća generacija obitelji Sabo na željeznici. Prije njega radio je djed, pa otac, a sada obiteljsku tradiciju nastavlja njegov mlađi sin. Svi su bili vezani uz svoje lokomotive.
Željko Sabo kao strojovođa je imao četiri nesreće sa smrtnim posljedicama. Pod njegovim vlakom stradalo je sedmero ljudi, u dva slučaja bila su to samoubojstva, u preostala dva prometne nesreće na pružnim prijelazima. Među petero poginulih, bilo je dvoje djece - dječak od četiri godine i djevojčica od osam, piše Jutarnji list.

"Krivnja postoji. Ja sam upravljao vlakom. No s druge strane, nisam kriv jer nisam nikoga namjerno želio ubiti. Nisam to htio. No koliko god sam svjestan svoje nevinosti, uvijek se negdje u mojoj glavi javlja krivnja. I to ponekad ubija", počinje priču Željko Sabo u kojoj pokušava dati odgovore na pitanja kako je pred svojim očima nemoćno gledati kako nestaje nečiji život, kako živjeti s tim, kako si pomoći i je li to uopće moguće.

U prva dva mjeseca 2018. prema statistici HŽ Infrastrukture, na željezničkim prugama poginulo je 10 osoba. Bilo je pet samoubojstava, dvije osobe smrtno su stradale na pružnim prijelazima, a tri prelazeći preko pruge na mjestima gdje to nije dopušteno. U razdoblju od 2014. godine do danas na prugama HŽ Infrastrukture poginula je 181 osoba. Zbog nedopuštenog prelaska pruge ili neopreznog kretanja uz prugu i po pruzi došlo bila su 44 smrtna slučaja, 26 ih je smrtno stradalo na željezničko-cestovnim prijelazima, a 111 osoba počinilo je samoubojstvo.

Dvije takve nesreće imao je Sabo. Pamti ih vrlo dobro.

"Bilo je pola četiri ujutro i mi smo išli prema Križevcima", prisjeća se Sabo. Vidjeli su iz daljine nešto između šina, no kako je rasvjeta bila slaba, nisu znali o čemu je riječ. U početku su mislili da je mrtva životinja, no kad su se približili, shvatili su da je ljudsko tijelo. Prošli su preko djevojke cijelim vlakom jer je toliko trebalo vlaku da se zaustavi nakon kočenja.
"Meni su se oči samo zatvorile. Nisam imao snage izaći iz lokomotive, izašao je moj kolega. Kad se vratio, rekao mi je da od nje nije ostalo ništa. Poslije toga sam od jednog kolege koji je radio na policiji doznao da to nije bilo samoubojstvo, nego da je nju netko tamo stavio i zavezao kako bi inscenirao samoubojstvo. Navodno su, tako su mi rekli, toj djevojci džepovi bili puni droge. Imala je 15 godina", priča Sabo.
Dok priča, govori tiho, mnogo zastaje. Na svaki spomen nesreće, oči mu se pune suzama, uzdiše. 

Željko Sabo rođen je u Bjelovaru 1960. Njegov djed u to je vrijeme radio na željeznici kao serviser lokomotiva, a otac je bio strojovođa. Često je putovao s ocem, a on mu je uvijek govorio kako strojovođe nemaju nikad slobodno, kako rade i nedjeljom i blagdanom, kako rade na Novu godinu kada su svi veseli i kada se svi zabavljaju.

Druga nesreća dogodila se tri mjeseca nakon prve. Bio je lipanj 1995. Nedjelja, 18 sati. Upravljao je vlakom koji se kretao iz Vrbovca prema Zagrebu. Prvom pružnom prijelazu, nedaleko od stanice, približavao se stari trabant. Za volanom je sjedila ženska osoba, na suvozačevu mjestu bio je muškarac, a iza je sjedila starija ženska osoba s dvoje djece - djevojčicom od osam godina i dječakom od četiri. Automobil je odjednom stao na pružnom prolazu. Sabo je počeo svirati, sirena se oglasila, no automobil je ostao nepomično stajati. Zadnjih desetak metara, Sabo je samo okrenuo glavu.

"Znao sam što će se dogoditi. Nisam mogao gledati. I onda tih dvije sekunde... Ništa. Ništa. Ništa. To je bilo dvije sekunde. A meni se činilo kao da je vječnost. I u jednom času sam pomislio 'pa možda su prošli, spasili su se, sve je prošlo dobro'. Onda se čuo jak udarac. Dum. Nisu prošli, bilo mi je jasno što se dogodilo", uzdahne.
Sljedećih deset minuta Sabo se tresao, nenormalno znojio, imao je osjećaj da su mu se oduzele noge. U to vrijeme u vlakovima je bila policijska pratnja i vrlo brzo je pozvana policija i hitna pomoć.

Suvozač, starija ženska osoba i dječak poginuli su na mjestu. Osmogodišnja djevojčica zbog teških je ozljeda umrla u bolnici.
"Nisu je uspjeli spasiti. U tom trenutku meni se srušio svijet jer sam tada imao dva sina koja su bila isto godište kao i poginula dječica. Ne znam može li tko to shvatiti. Žao ti je, a ne možeš ništa učiniti. A srce se raspada", priča Sabo dok rukama briše suze.
U policiji je dao iskaz, zatim je u ambulanti dao krv i urin. Iz postaje su javili supruzi da će kasniti doma. Kući je stigao oko ponoći. Supruzi je tek tada rekao što mu se dogodilo, da ima mrtvih i da nije kriv. "Nema tu detalja. Moja Ivančica je plakala. I ja sam se tada promijenio. Postao sam gnjevan. Sve mi je smetalo, postao sam zločest prema djeci. Živcirala me njihova igra, njihovo pričanje, njihovo trčanje po kući. Nikome ništa nije bilo jasno jer su mi počele smetati stvari koje su bile banalne. Tada mi je supruga rekla da poduzmem nešto", prisjeća se.

Prije pola godine Željko je posljednji put bio na poslu. Tada je u osmosatnoj smjeni imao tri izbjegnuća. Na putu prema Virovitici, na pružnom prijelazu kod Svetog Trojstva jedva se zaustavila Inina cisterna. Pola metra je nedostajalo do sudara. Srce mu je tada počelo jače tuči. Kad su se vraćali iz Virovitice, na jednom prijelazu, kamion je prošao prijelazom koju sekundu prije vlaka. Treće izbjegnuće bilo je ponovno na putu prema Virovitici, kraj Kloštra Podravskog, gdje je poginula djevojka u automobilu. Automobil je prošao samo koju desetinku prije Sabina vlaka. Osjetio je jaku glavobolju, ruke su mu se počele znojiti. Željko mi kaže da je jedva preživio taj dan. Tu istu večer imao je noćne more. Sanjao je raspadnuta tijela oblivena krvlju. I pogled mladića koji mu se bacio pod vlak. Kad se ujutro probudio, otišao je k doktorici koja ga je odmah poslala na hitnu. Trebao je ostati u bolnici, no kako nije bilo mjesta, dogovorio je da će dolaziti na tretmane sa psihologom u bjelovarskoj bolnici. U toj grupi ima sedam, osam muškaraca, no on je jedini strojovođa. To mu je jako žao. Priča da u Bjelovaru gotovo da nema strojovođe koji nije doživio prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama ili samoubojstvo, piše Jutarnji.

Cijelu priču možete pročitati ovdje.