Naslovi po novinama i internetskim portalima znaju bit baš zbunjujući. Evo na primjer, otvorim jedan portal neki dan, a na naslovnici vrišti: "Obitelj Nikolovski provalila u svoj stan". Zdrava logika govori da čovjek ne može provaljivati u nešto što je njegovo. Možeš provalit u tuđi stan, jer provaljivanje implicira da ne posjeduješ ključ od dotične nekretnine te da si samim tim prisiljen provaljivati, s namjerom otuđenja nečega što ti ne pripada. Ali provaljivanje u vlastiti prostor, to zvuči otprilike isto kao kad kažeš, ne znam, "Srbi oslobodili Dubrovnik". Zvuči nakaradno i nelogično jer, osloboditi jedan grad valjda znači izbaciti iz njega one koji su ga okupirali, a u ovom slučaju to bi značilo izbaciti Dubrovčane iz Dubrovnika, tj. smatrati da su Dubrovčani okupirali vlastiti grad. Naravno da je to smiješno, kao što je smiješna i pomisao da je zakonski vlasnik stana okupirao, tj. provalio u vlastiti stan.
Apsurdno i sramotno
Obitelj Nikolovski borila se dvadeset godina da vrati ono što joj pripada, ono što je njeno. Neke druge splitske obitelji nisu nikada u tome uspjele. Imam prijateljicu koja je ostala bez stana na nevjerojatan način. Njena priča je jedna od onih koje čovjek čuje, ali samo napola vjeruje, jer ne želi vjerovati, jer je apsurdno i sramotno, pa je valjda lakše ne vjerovati. Povjeruješ tek kad ti takvu priču ispriča netko tko je to proživio "iz prve ruke", kao što je proživjela moja prijateljica. Njoj je dakle doslovno jednog dana na vrata banuo čovjek u uniformi i objavio da od danas on useljava u njen stan sa svojom obitelji. Znači, stan čak nije bio ni prazan u trenutku okupacije istoga.
Morbidni suživot
Prijateljičini roditelji su zaključili da im je pametnije ne dolaziti u konflikt s naoružanim, nervoznim uniformiranim tipom, pa su odlučili otići. Smatrali su valjda da je glava na ramenu važnija od stana. Međutim, prijateljica, tada tek djevojčurak od nekih sedamnaestak godina, uzjogunila se i odbila napustiti stan. Tako je započeo morbidni suživot od kojeg bi se dalo napraviti odličan scenarij za dramu apsurda. Tip je uselio u stan s dijelom svoje obitelji, a moja prijateljica je ostala u stanu prkoseći (svaka čast na hrabrosti). Po noći se, kaže, zaključavala u svojoj sobi od straha, po danu nastojala ne sudarati se sa...hm, oslobodiocima po hodnicima. To, naravno, nije moglo duže potrajati, uniformirani je postajao verbalno sve agresivniji, prijetnje sve češće. Igra živaca je jedno, strah za fizičku sigurnost drugo, pa je prijateljica jednog dana ipak odustala i otišla.
S obzirom da je tada završavala srednju školu, nije htjela napuštati grad, i unajmila je stan – preko puta zgrade u kojoj se nalazio stan iz kojeg su izbačeni ona i njena obitelj. Svaki dan je sa balkona tog unajmljenog stana mogla gledati svoj stari stan, onaj u kojem je odrasla, u kojem je živjela cijelog života. Novi stanari su je mogli vidjeti. Njeni bivši susjedi su je mogli vidjeti. Ponekad bi, u prolazu, zastajala ispred bivše zgrade i dugo gledala put svog starog stana. U grlu knedla, u glavi pitanje: "Što osjećaju, što li razmišljaju ti ljudi kada me vide?". Godine su prošle, život ju je odveo iz tog kvarta, ali ne i iz njenog grada. Grada, koji je bio njen od njenog rođenja, za razliku od uniformiranog kojeg je u njen grad, i u njen stan, donio tek rat. Pomirila se sa sudbinom, kao i mnogi drugi prije i poslije nje.
Od čega su sazdani ti ljudi?
Razgovarajući s njom o tome, uvijek nas je mučila ista dilema – od čega su sazdani ti ljudi? Koji je i kakav to viši ideal koji može poslužiti kao opravdanje otimanju nečega što ti ne pripada? Ok, rat je, situacija je nenormalna. Nepravda je već i sam taj rat. Uniformirani je s pravom ogorčen, njegovu zemlju je napao okupator. Ali, ta zemlja je isto tako i zemlja obitelji koju je izbacio iz stana. Zbog čega je mislio da su oni manje žrtve tog okupatora od njega i njegovih? Ah, da...zbog pločice s prezimenom na vratima od stana. Zbog...pločice sa prezimenom. To je dovoljno za umiriti savjest. Ali, zar zaista mirno spavaju? Kakav li je to osjećaj navečer leći u bračni krevet ljudi koje si natjerao da ti prepuste svoj stan? Da li im je bilo malo mučno svoju djecu uspavljivati u dječjoj sobi iz koje su upravo izbacili nečiju djecu?
Da, zaista, od kakvog li su materijala sazdani ljudi koji imaju želudac upasti u tuđi stan i tu stvarati svoj život? Pretpostavljam, od istog onog materijala od kojeg su sazdani oni koji su upali u njihovu zemlju i natjerali ih da obuku uniformu.
