Moguće je da je jedna od najblasfemičnijih izjava za zelene ona da se "treba prestati baviti klimatskim promjenama". I to u trenutku kada našim planetom haraju nezapamćene poplave i bujice, požari i suše, ekstremne temperature i tornada.
Zapravo, trebali bismo se prestati baviti klimatskim promjenama barem ovako kako im pristupamo danas; s visokom dozom estradizacije i vječitim čuđenjem odakle dolaze.
Klimatske promjene nam danas dođu poput nekog nenajavljenog gosta, koji nam svako toliko bane na vrata i sad čekamo da gnjavator izađe pa da se mi vratimo svome poslu.
Problem je u tome što gnjavator dolazi sve češće i češće, što ostavlja sve veći nered po kući kad ode (na primjer, ne pušta vodu na zahoduu, zamasti sav namještaj i trosjed dok jede, a progresivno raste i broj razbijenih čaša i pokućstva koje, kao, nehotice padaju).
A mi nikako da se zapitamo zašto on tako sve češće dolazi i zašto nam je potrebno sve više vremena i sve nam je teže pospremiti kuću nakon što on ode?
I to je zapravo najvažnija priča s klimatskim promjenama. Mi smo postali čistači, samo saniramo štetu. Gasimo svjetlo na jedan sat, posadimo jedno stablo za miran dan. Lickamo i glancamo da nam dom izgleda ljepše premda nas te nenajavljene posjete stvarno sve više izbezumljuju. Ali lickamo i glancamo.
Neki samo vire iza zavjese pogledati što se to događa kod susjeda kao da im je to sve zanimljivo, premda ih se zapravo i ne tiče, premda je taj gnjavator kod njih bio noć prije. Ali, sada je mirno pa mogu biti u voajerskoj iluziji da to što se događa preko puta više neće doći u njihov dom, neće im doći tako jako blizu.
Greška s klimatskim promjenama je u koracima. Stavljamo ih na mjesto početka i kraja abecede našeg opstanka, od njih sve počinje i one su najvažnija tema danas. Premda bismo si trebali postaviti jednostavno pitanje: Dobro, a zašto su, prije svega, uopće nastale ove današnje klimatske promjene i zašto su sve razornije i sveprisutnije?
Klimatske promjene su posljedica i ništa više od toga.
To ne mijenja niti umanjuje njihovu razornost i sveprisutnost, ali nas bolje usmjerava u njihovom razumijevanju i stvaranju konkretnih rješenja. Ali, ako si konačno osvijestimo da su one posljedica, red je onda se zapitati, a što im je uzrok?
Poredat ću te uzroke prema važnosti i prioritetima rješavanja kako klimatske promjene ne bi imale ovako razorno sveprisutan efekt.
To su politika, ekonomija i osviještenost.
Prvo je politika. Tu se postavljaju pravila igre i donose odluke. Doduše, neki će, ne bez argumenata, reći da danas nema nikakve razlike u pravilima igre i načinu donošenja odluka u nečiju korist između politike i ekonomije. Uostalom, jedni te isti naizmjenice prelaze iz jednog sektora u drugi i znaju za koga se igra i kako se pravilno donose odluke.
Sve stoji, ali uzmimo ih za sada odvojeno, tako da lakše razumijemo važnost postavljanja prioriteta za rješavanje problema klimatskih promjena.
Idemo s konkretnim primjerom broj jedan. Prije nekih dva tjedna tijelo koje se zove, vrlo primjereno, Odbor za svjetsku baštinu donio je odluku kako ne prihvaća stavljanje Velikog koraljnog grebena na listu svjetske baštine "u opasnosti". Odbor je donio ovakvu odluku protivno preporuci i zaključcima znanstvenika iz UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu).
Naš dragi Odbor sastoji se od 21 političara, birokratskih klimavaca i općenito onih s početka teksta koji se kriju iza zavjesa. Da stvar bude zanimljivija, Odbor je donio odluku kako Veliki koraljni greben nije u rizičnom stanju na izrazito lobiranje politike svog prvog susjeda Australije.
Znanstvenici iz UNESCO-a su sakrili svoje razočaranje i skrušeno zaključili "činjenice su činjenice, a znanost je znanost", ali im je australski ministar lijepo činjenično objasnio da UNESCO ne može zahtijevati stavljanje Velikog koraljnog grebena na listu ugrožene svjetske baštine, "jer ga nisu posjetili?!", pa - je l' te - niti nemaju pojma o njemu.
Kakav UNESCO, kakvi znanstvenici, kakvi bakrači? Treba to posjetit' i opalit' selfie!
Jasno, nije australskom ministru niti do pravih podataka niti do povećanja kongresnog turizma i znanstvenih ekspedicija u njegovoj zemlji, nego toga, a tu dolazimo do ekonomije, do toga da se na tako ljigav način štiti industriju ugljena i plina Australije i dobrosusjedski se naivno nada da onaj gnjavator s početka teksta (klimatske promjene) neće kao prije godinu i pol dana opet plamteći posjetiti Australiju.
Ili da to neće učiniti barem za vrijeme njegovog mandata.
Priča druga. Jedna od najvećih katastrofa koje smo u zadnjih par godina povezivali s klimatskim promjenama s obzirom na važnost tog ekosustava, ali i posljedice, bili su požari u Amazoniji 2019. Sjećate se, prije dvije godine, negdje u ovo doba, svi smo bili osobno uznemireni.
Nema toga tko to nije šerao, postao i lajkao. Mediji i društvene mreže su buktili gore nego uboga Amazonija.
A kako se prošle godine zaprepaštenost i šokovitost time što se najvrjednija šuma na planetu spaljuje nije tako masovno izražavala i kako se nije kao godinu ranije upiralo u te zločeste Brazilce koji sami sebe guše dimom i nisu svjesni vrijednosti tropskih kišnih šuma, mogli bismo zaključiti da je barem kod tih susjeda sve u redu.
Ali prema satelitskim podacima NASA-e, "sezona 2020. Amazonija požari" prema mnogim kriterijima i mjerenjima koje koriste bila je čak i gora nego ona iz 2019. Posebno je porastao broj požara na jugu prašume.
Brazilski Nacionalni institut za istraživanje svemira je istaknuo da je prema njihovim podacima broj požara u Amazoniji 2020. u odnosu na 2019. bio veći za 28 posto, da je značajno bio veći na području gdje žive urođenička plemena i prvi narodi Amazone.
Požarima su pogodovali i izrazito suhi klimatski uvjeti koji su bili snažniji nego inače u tom dijelu svijeta. Za razliku od svog australskog kolege po vokaciji i cinizmu, brazilski predsjednik nije pitao ove iz NASA-e ili iz Instituta za istraživanje svemira kako se samo usuđuju iznositi takve podatke kada nisu niti posjetili Amazonu.
Međutim, u još je gorem ludilu pozvao sve da prelete preko najveće prašume na svijetu i uvjere se da se tamo dimi isključivo iz lula onih urođenika koje se u Brazilu tako cijeni i poštuje, pogotovo da nema nekakvih požara koji se očito priviđaju političkim protivnicima.
U svakom slučaju prošle godine nije bilo velikih vijesti o Amazoni.
Estradizacija je prešla na drugu temu. Društvene mreže nisu gorjele, gorjela je samo prašuma. Primjerice, zeleni heroj francuski predsjednik Macron sada nije galamio, kao godinu ranije, kako on neće dopustiti da se guše pluća planeta i da se ugrožava Sporazum o klimi iz Pariza, jer bi to značilo da se tamo nije ništa ozbiljno napravilo i dogovorilo, a što bi onda ljudi mogli pomisliti o političarima.
Nismo čuli niti "A" od Amazonije, od čitave svite ucviljenih celebrityja koji su godinu prije provodili besane noći zbog brige uz poruku da je krajnje vrijeme da se nešto od nekoga nekad negdje tamo poduzme.
Ove godine sezona požara u Amazoniji još nije gotova, pa tko zna, možda ako je par-nepar, možda se svi ti "osviješteni" ekolozi opet jave.
Evo da damo malo doprinosa i štofa, uz ogradu, dakle, da nije gotovo dok nije gotovo. Ali podaci za lipanj i srpanj ove godine pokazuju porast broja požara u Amazoni, i to, koje li slučajnosti, u područjima gdje se nalaze prometni koridori i probijene su ceste ili gdje je već prije provedena prva faza deforestizacije pa se samo nastavilo s paljenjem prema konačnom pretvaranju prašume u polja i pašnjake.
To nas dovodi do toga da si, kao i u slučaju klimatskih promjena, postavimo jednostavno pitanje: A zašto se uopće pali Amazonija, da li to tek nekakvi vanzemaljci iscrtavaju one prometne koridore kroz prašumu i tko zapravo skriva da uvozi plećke i lopatice (iz Brazila) preko roterdamske luke?
Tako smo došli do trećeg nužnog rješenja, a to je osviještenost ljudi i onda u skladu s njom odgovorno, održivo i solidarno ponašanje.
Odmah da naglasimo kako ovdje nema cinizma. Osviještenost je tu i predstavlja nužan korak da shvatimo na koji način je život umrežen i povezan na našem planetu, na koji način stanje ekosustava (od kojih je klima jedan od) utječe na nas, našu dobrobit, blagostanje i osjećaj sreće u životu.
Ali potpuno je suludo u svijetu koji je danas krojen prema pravilima politike i ekonomije, najveći teret rješenja klimatskih promjena stavljati na leđa pojedinaca i pojedinki koji ističu da im je stalo da nas, do naše budućnosti i do klimatske ravnoteže planeta.
Evo, kad bismo bili u stanju donijeti 10 novih pravila kako da politika i u čije ime da donosi odluke i kako da ekonomija posluje bez ugrožavanja ekosustava i života običnih ljudi, da bi nam se bilo lakše šepuriti s onih 10 laganih koraka koje svatko od nas može učiniti za klimu i za spasa planeta, a koje obično reklamiramo kad obilježavamo neki prigodni dan.
Možemo mi biti osviješteni koliko god želimo, ali dok ne radimo zajedno na dubokoj društvenoj promjeni koja nam je potrebna, politika će nam se ceriti u facu blokiranjem stavljanja Velikog koraljnog grebena na listu ugrožene svjetske baštine, a ekonomija prehrambenog sektora će diktirati količinom i opsegom požara u Amazoniji.
U današnjem individualiziranom svijetu prodana nam je fora da ćemo sami svojim životnim stilom spasiti planet. Ali, realno, za to vrijeme politika i ekonomija koje su stvorile ovaj nered, broje lagane glasove i pare.
Ako promijenimo politiku i ekonomiju, ako ih učinimo transparentnijima i odgovornijima, s više participacije i komunikacije s običnim ljudima, ako ih učinimo takvima da im je glavni cilj održivo gospodarenje zajedničkim i javnim dobrima i resursima, pravedna i solidarna raspodjela bogatstva koje imamo na svijetu i koje se stvara, onda klimatske promjene prestaju biti problem, prestaju biti problem kakav su danas.
I zato se trebamo prestati baviti klimatskim promjenama kao do sada, kao da su nastale same od sebe i kao da ćemo ih riješiti samo ako koristimo manje plastičnih vrećica i zatvorimo pipu dok četkamo zube. One su posljedica određene politike, ekonomije i razine osviještenosti.
Ako riješimo ova područja tim redom, riješili smo i klimatske promjene.
Za bavljenje uzrokom tako da mijenjamo politiku i ekonomiju, treba nam druga razina. To ne možemo sami. Trebamo raditi s drugima i zahtijevati promjene. I zato dosta bavljenja klimatskim promjenama i jalovih samita, dajte da pričamo što ćemo s politikom i ekonomijom.
Svaka imalo zrela osoba, ako zaista želi riješiti problem, bavit će se puno više uzrokom problema, a ne posljedicama. I vrijeme je da se tako počnemo ponašati i prema klimatskim promjenama, kao prema drugim važnim problemima društva.
Na primjer, da se nasiljem u obitelji bavimo kao što se danas bavimo klimatskim promjenama, ostali bismo samo na (u svakom slučaju potrebnim) utočištima za žrtve nasilja, ali ne bismo zahtijevali da se donese zakonski okvir koji će strože kažnjavati nasilnike i koji će više štititi žrtve. Ili ne bismo zahtijevali da u obrazovni sustav uđe edukacija o nasilju kako bismo učili nove generacije, i to uglavnom muškog dijela populacije, da je nasilje neprihvatljivo.
Kada bismo se prema vlastitom zdravlju odnosili kao prema klimatskim promjenama, to bi značilo da uslijed dijagnosticiranog oboljenja od neke vrste raka, naš glavni korak bude pedikura i odlazak frizeru.
"Moramo redefinirati svoj način života i potrošnju. Potrebna nam je radikalna transformacija procesa i ponašanja na svim razinama."
Ovo ne kažem ja, nego je procurilo u medije iz novog izvještaja IPCC-a, Međuvladinog panela o klimatskim promjenama koji okuplja znanstvenike.
Verzija koja je objavljenja u medijima je ona koju su napisali znanstvenici koji se bave ovom temom, a ono što će biti na kraju objavljeno kao dio njihovih poznatih izvještaja, treba proći stav i mišljenje politike i ekonomije, jer se sve države trebaju složiti s tekstom završnog izvještaja.
Ako će se iz završnog izvještaja odbaciti potrebe za radikalnom transformacijom današnjih društava i redefiniranja načina kako živimo, onda ćemo znati i kako nakon svega politika i ekonomija razmišljaju o klimatskim promjenama.
I tada ćemo si opet trebati postaviti jednostavno pitanje: Ne bi li bilo bolje da mi njih promijenimo? I to osviješteno.
