Nakon što je uz koornakrizu izbila i kriza u zdravstvu zbog dugova, političari i stručnjaci našli su spasonosno rješenje u tome da nam treba 200.000 radnika više. No, nitko nije spomenuo kakve radnike trebamo i kako do njih doći. Uvoz jeftine radne snage koja je zaposlena na minimalnu plaću, što znači i da daje minimalne doprinose u državnu blagajnu, neće pomoći očuvanju održivosti zdravstvenog i mirovinskog sustava.
Statistički gledano, Hrvatska s manje od četiri milijuna ljudi ima 1,2 milijuna umirovljenika, 1,5 milijuna osiguranika te 152.681 nezaposlenog. Prema Eurostatu, prije pandemije bili smo šesta država u Europskoj uniji po broju odobrenih dozvola za strance u usporedbi s brojem stanovnika. Tako je 2019. na svakih 1000 stanovnika u Hrvatskoj izdano 12 dozvola za strance. Krajem prošle godine u zemlji je bila 71.000 radnika iz trećih zemalja, a od 1. siječnja do 9. travnja ove godine, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, zatraženo je 13.015 mišljenja za dozvolu za boravak i rad stranih radnika. Od tog broja izdano je 7779 dozvola, piše Večernji. Odbijenicu je dobilo 2629 stranih radnika, dok su ostali u proceduri.
Ne uvozimo visokoobrazovani kadar
Za razliku od ranijih godina, od 1. siječnja je novost i to što nema više kvota za uvoz stranih radnika, pa poslodavci mogu uvesti potencijalnih zaposlenika koliko im treba, ali samo pod uvjetom da na domaćem tržištu rada nema ljudi s potrebnim kvalifikacijama. No, za razliku od drugih zemalja, ne uvozimo visokoobrazovani kadar. Ove smo godine uvezli 1010 zidara, 1285 radnika na visokogradnji ili u niskogradnji, 655 tesara, 388 fasadera, 386 armirača, 317 vozača, 307 montera građevnih elemenata te još niz keramičara, elektroinstalatera, zavarivača, bravara, soboslikara, pekara, čistača... Prema podacima MUP-a od prošle godine, gotovo polovica od 21.209 stranaca na radu u Hrvatskoj imala je srednju školu, dok su ostali imali samo KV ili nižu stručnu spremu. Svega 362 osobe imale su fakultetsko obrazovanje.
Demograf Stjepan Šterc smatra da je za održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava ključna zaposlenost domaćeg stanovništva, povratak iseljenika i selektivna imigracijska politika. "Doprinosi iz minimalaca stranih radnika neće pokriti dugove u zdravstvu. Nama trebaju obrazovani s plaćama čak većim od prosječne za održivi zdravstveni i mirovinski sustav, a ne radnici na minimalcu i s malim plaćama. Nemamo razvojnu politiku, ni jednu ozbiljniju reformu, a nismo usmjerili ni poticajne porezne modele prema opustošenim i rijetko naseljenim područjima da bismo u njima zadržali i u njih privukli novo stanovništvo", komentirao je Šterc.
'Vožnja u rikverc'
Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije drži da naše plaće odgovaraju našoj produktivnosti, ali i da su preniske s obzirom na cijene. "Hrvatska, iako je lijepa i sigurna, nije atraktivna imigracijska zemlja. Naravno da za održivost javnih sustava trebamo skuplje radnike, ali ne može se preko noći promijeniti poslovna klima za koju zakoni trebaju biti stabilni i provedivi. Hoćete li napredovati i dobro zarađivati u Hrvatskoj često ne ovisi o radu i znanju, nego o umreženosti, što se mora mijenjati. Nužna nam je veća profesionalizacija, da se cijeni znanje i rad i to će privući mlade, te depolitizacija odnosno nemiješanje politike u kadroviranje, ali i privatizacija onoga što ne narušava javni interes. Dio iseljenih će se vratiti kad se prilike u zemlji poboljšaju", drži Bejaković.
Demograf Marin Strmota ističe da nemamo kvalitetnu useljeničku politiku pa nam je pri uvozu radnika nit vodilja stanje na tržištu rada koje traži uglavnom niskokvalificirane radnike. "Ne možemo razvoj zemlje temeljiti samo na građevini i turizmu. Te djelatnosti traže niskokvalificirane radnike kojima se zdravstveni i mirovinski sustav ne može održavati. Zdravstveni sustav nećemo spasiti minimalnim doprinosima niskokvalificirane radne snage. To je vožnja u rikverc. Treba stvoriti pozitivno okružje za povratak iseljenika iz posljednjeg EU vala, a jedino gdje sad vidim mogućnost privlačenja obrazovanih radnika su informatičke tvrtke i tvrtke poput Rimčeve. Digitalnim nomadima, ljudima visoke platežne moći, treba što brže omogućiti da ovdje mogu raditi, živjeti i trošiti. Portugal je u COVID krizi od jednog mjesta na obali stvorio digitalno selo. Cijeli svijet prilagođava se četvrtoj industrijskoj revoluciji u kojoj će informatički svijet trebati sve više obrazovanih, no pitanje je kako ćemo se mi tome prilagoditi", kaže Strmota.
