Taj dan nisam vidjela smisao u životu, još sam se jednom žderala u sebi zbog previše novaca potrošenih za vikend i počela s razmišljanjem gdje bi s njima da mi se nekako magično vrate.
Inače sam izgarala od želje za životom, entuzijastično se veselila svakom roju ideja koje su poludjelom toku misli svaki dan padale na pamet, no vatra je u toj fazi mog života samo pirkala. Moje su misli bile žrtve vlastitog samosažaljenja.
"Život ide dalje", rekla sam sama sebi, "nešto posebno će se dogoditi kada najmanje očekuješ", pomislila sam pritom, iako sam se bojala da se zbog moje nestrpljivosti to ipak neće dogoditi jer svjesno ipak čekam.
To sam jutro krenula na posao i zahvaljivala sudbini što barem njega imam, kako bi mi odmaknuo misli od prosinačkih radosti, svog tog predbožićnog veselja koje okupira ljude dobre volje, a i mene inače, dok nisam ovako hejterski ljubavno nastrojena.
Pošto ne volim predsjedati, propustila sam četvorku i ušla u staru dvanaesticu te usprkos silnoj gužvi koja je vladala u javnom prometu, pronašla mjesto. I molila boga da mi ne naleti neka baba čim sjednem jer primijetim osuđujući pogled iste ako ja sjedim, a ona stoji, ne trebam niti pogledati u nju.
Pošto se ne volim voziti unatrag iz meni nepoznatog razloga, sjela sam se na posljednju stolicu okrenutu u normalnom smjeru te ovog puta, umjesto u mobitel odlučila malo gledati oko sebe. Čas sam pogledavala van, čas unutra, kada sam se odjednom ugodno iznenadila!
Od silnih peripetija u glavi, ne vidjeh da preko puta mene, na sjedalu koje gleda unatrag, sjedi prekrasandečko, onako slatkasto muževan, tamne kose i očiju, s bradicom puštenom točno toliko dana koliko se meni sviđa. Bio je visok, ali ne onako košarkaški. Bio je mršav, ali ne onako da ga zamijeniš za klinca. A ni tenisice mu nisu bile loše, štoviše malo razgažene.
Pogled nam se susreo par puta jer je bilo očito da ga želim bolje promotriti, no istovremeno je sram bio jači pa sam skrenula pogled. S istim intervalom odvraćanja, gledao je i on mene, samo malo besramnije.
Nakon tri stanice, naše pogledavanje je preraslo u besramno flertanje, a bogme nisam željela završiti na jednoj od SPOTTED Facebook stranica i voajerizirati, tražeći ga kasnije virtualnim putem.
Tada sam pomislila – 'Hej, hajde napravi nešto što nikad nisi. Uvijek drugima govoriš da skupe muda, a kada ti trebaju vlastita, čuvaš ih na dnu vlastite torbice, s ostalim predmetima iz kamenog doba koji stanuju u podnožju iste'.
Ta ista torba je poslužila svrsi jer sam iz nje istrgnula papirić od čokolade koju sam upravo drmnula i zapisala svoje ime i broj. Pogledala sam se u odraz tramvajskog stakla da provjerim jesam li u reprezentativnom stanju, iako je sjedio toliko blizu meni da mi je mogao vidjeti pore. U nadi da me gleda ne zato što mi šmrklj viri iz nozdrve, već zato što sam mu jednako misteriozna kao i on meni, uvalila sam mu taj papirić i izašla iz tramvaja. Tako i tako sam zbog skupljanja hrabrosti već profulala svoju stanicu. Filmski sam okrenula bolji profil prema mjestu na kojem je sjedio kada sam izašla iz tramvaja, a on je sa nevjericom i smiješkom nastavio buljiti u mom smjeru. Prva sam odmaknula pogled, misleći si, ja sam svoj dio obavila. Ako sam se i osramotila, neće nitko doznati.
I gle ti čuda - javio se, i to s porukom: 'Skoro sam ti se sjeo u krilo koliko me guza pekla od vruće stolice na kojoj sam sjedio. Prije nego što sam shvatio da je to preloš upad, ti si preuzela inicijativu i poštedjela me tragedije, svaka ti čast. U potpisu, lovac koji je postao lovina'.
Ja sam cvala, onako djetinje, blesavo, pod a) jer se javio, pod b) što je dovoljno skroman i spontan da ne baca floskule, pod c) što je pokazao da nisam fejlala s odlukom.
Sjećate se da sam na početku priče spominjala ono predbožićno vrijeme... E pa nisam nikad bila Grinč i srce mi nije trebalo narasti tri broja da bi zavoljela Božić, no tih dana jednostavno nisam bila nešto euforična. Zbog količine sreće koju nisam mogla hiniti, planirala sam božićna događanja zaobići u širokom luku, no odjednom me u život vratio miris ljute debrecinke sa senfom i gutljaj kuhanog crnog vina. Na koje me je on odveo. Na našem prvom dejtu ja sam se još bojala hoću li kao i inače ostati zamusana te mu već na početku pokazati koja sam 'prasica'. To se srećom nije dogodilo.
Ni tad, ni dejt poslije toga, ni onaj poslije toga, ni onaj poslije ovog posljednjeg. I ako je, takvim situacijama smo se samo nasmijali. Družili smo se sve više i najzad se polako priviknuli jedno na drugog. Upoznali smo se do te razine da znamo dovoljno jedno o drugome, no da si još ne idemo na živce.
Oboje smo imali iskustva iz prošlosti koja su nas naučila da ne trebamo previše analizirati. Imali smo iste rane na srcu i neke stvari si nismo morali pojašnjavati, one su bile jasne. Koje je to olakšanje bilo, upoznati tako nekoga kome ne trebaš crtati kako se ponašati u kojoj situaciji. I ja sam s vremenom naučila očitavati njegove znakove. Sve smo radili po osjećaju i s puno razumijevanja.
Osjećaj povezanosti između nas je neprestano rastao. Toliko da sam ga se ja u trenutku preplašila koliko je intenzivan, u strahu da ponovno ne uzletim u sedmo nebo i onda s njega padnem k'o kruška, s obzirom na stupanj propaliteta svojih prošlih veza.
Nije ni njemu bilo lako sa mnom 'pametnjakovićkom', ali ja sam ga toliko gledala ravnom sebi, čak i malo iznad toga, no nikad mu to nisam priznala. Voljela sam učiti od njega, voljela sam kad mi je netko argumentirano začepio usta, a to je znao napraviti toliko spektakularno da sam ga nakon naše debate masu puta znala zagrliti tako snažno da se strese. Jer sam ga i svakom našom i najmanjom svađicom sve više voljela.
Znala sam da je i njemu isto.
Znala sam koliko je bio povrijeđen u prošlosti i koliko ga je također bilo strah samo se tako predati nekome. U trenucima kada sam ja analizirala i sumnjala u nas, on mi je vraćao vjeru i ohrabrivao me, bio mi potpora u svemu, pogotovo u mom entuzijazmu i ushićenosti prema životu. Bio je također strastvena i vrlo spontana osoba, ne ona na koju ne možete računati, već pravi mali avanturist. Ja sam tu njegovu stranu hranila, nikad zlouporabljala to što je tu uz mene da bi ga pretvorila u papučara ili slično. Često sam si ranije znala govoriti 'Ne tražim izlete u Pariz, ali ih zaslužujem“, figurativno. E pa s njim sam sam ih dobivala, svaku noć, u mislima, planovima, idejama za zajedničku budućnost.
S njim nikad nije bilo dosadno, a kad se činilo, NIJE bilo tako. Jer smo ponekad obožavali ležati u tišini i samo se gledati i smijuljiti. Ili raditi svatko svoje stvari.
Tako je bilo par godina, jeste, dogurali smo i do toga. U međuvremenu smo počeli živjeti zajedno. Nismo bili jedan od onih parova koji se zavuku u svoj brlog i zaborave na ostale, voljeli smo se družiti, i zajedno i odvojeno. Jednu večer se toliko 'razbio' sa svojim dečkima da je zaboravio gdje je ostavio ključeve te mi u rano jutro zvonio da mu iste bacim. Iako sam to jutro nezadovoljno promrmljala 'šta me sad budi', bila sam sretna. Sretna što si dopuštamo toliko slobode i ne ljutimo se zbog sitnica. Bila sam sretna jer je na kraju svakog dana ipak dolazio k meni u krevet. Kada je to jutro napokon uletio do mene među plahte, rezolutno je izjavio: 'nije ovo više za mene, ljepše mi je s tobom ovako zagrljen biti'. Dok je još bio budan to jutro, rekla sam mu 'ma šta ti pričaš, mladi smo, luduj koliko god hoćeš, kad ćemo ako ne sada'. Potvrdno je klimnuo glavom, poljubio me i zaspao.
Ovim sam vam odlomkom htjela pojasniti da nam zajedničkim življenjem život nije postao monoton niti težak. Niti je to bio početak nove faze zabranjivanja, kažnjavanja, ulaska u pretkavezkaveza zvanog brak. Zašto? Jer su i dalje postojali ljubav i razumijevanje. Jer mi je i dalje, nakon toliko godina znao uputiti mi lijepu i toplu riječ, a ponekad se dokazati i djelom. To je činio često, a ja sam mu uzvraćala istom mjerom. Koliko su između nas stvari postajale ozbiljnije, toliko smo mi i dalje bili ono isto dvoje 'debila' iz tramvaja.
Nismo bili tipovi za vjenčanja, iako je iz mene uvijek izvirivala ona mala princezica koja je svoju malu ceremonijicu ipak htjela, da taj dan budem posebna. Htjela sam da na taj dan, ako se možda ipak dogodi, budem malo posebnija od ostalih i da se još jednim tulumom proslavi naša ljubav. Još jedna obična subota, samo s malo svečanijim outfitima nas i naših prijatelja. Njemu ceremonija i sami akt vjenčanja nisu ništa posebno značili, ali vidio je da me ta ideja veseli i usrećuje. Pa je učinio i to, zaprosio me. Jer me je stvarno iskreno volio.
Što se dogodilo dalje, jedva vam čekam ispričati...
Tramvaj je zakočio, a ja sam se prenula. On više nije sjedio nasuprot mene, a papirić od čokolade na koji sam namjeravala napisati svoj broj je pao iz torbe na pod i usput se zalijepio nekom pijancu za cipelu. Sjeo se sa s litrom otvorenog vina preko puta mene, na to slobodno mjesto i zasmrdio sve u radijusu od dva metra oko sebe, a ja sam počela nešto psovati sama sebi u bradu. Okrenula sam se par puta oko svog mjesta u tramvaju da vidim hoću li igdje uhvatiti pogled misterioznog ljepotana, ali njega više nije bilo.
"Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerojatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla".
Možda se ta ista duša blizanka ne skriva u mom tramvaju prema poslu, ali što je sigurno, od sad nadalje ću držati oči širom otvorene.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.