Pripadnici domaćeg novinarskog kora dosta su puta debatirali o tome bi li onu napast od Zdravka Mamića trebalo početi generalno bojkotirati, prvenstveno zbog njegova krajnje živopisnog ophođenja sa samim novinarima, no svaki je put iznova ta ideja splašnjavala daleko prije realizacije.
Pobjeđivao je interes medijskog profita, a ionako bijedni dignitet struke nije bio neki poseban razlog da se prioriteti urede na pristaliji način. Danas se pak Mamić sa svojom unosnom modrom igračkom dokopao Lige prvaka, i jasno je da kao nikad ranije može izvaljivati što mu drago: sve će to naći svoj prostor u svim glavnim hrvatskim medijima, zaplašenima pomišlju da bi konkurencija mogla biti brža.
Kako nam se Mamić svima narugao?
Ali problem s gazdom Dinama ipak nije u tome što se o njemu uopće piše, nego u tome kako se piše. Kao što nije u prvom redu problematičan njegov spomenuti odnos prema novinarima, recimo, pa ni prema bilo kome drugom ponaosob, nego onaj spram javnog interesa koji bi oni bar načelno imali predstavljati ili koji stoji pouzdano tu negdje na domašaj. To se dade zorno vidjeti na primjeru koji nam je ovih dana gurnut pod nos, a gdje se Zdravko Mamić ostrvio na Hrvoja Maleša, predsjednika Hajduka.
Specifičan kontekst slučaja i nije jako bitan, budući da se ovdje nećemo navijački određivati u korist onog tko je uzurpirao hrvatski nogomet u cijelosti, ili za onog tko si je u toj nesportskoj disciplini osigurao tek vječito i nadasve frustrirajuće drugo mjesto.
Mamić je, naime, priprijetio Malešu i poručio mu da će uskoro gubitnički neslavno završiti svoje nogometno poslanje. U prenošenju informacije o lokalitetu na kojem će tako skončati Hajdukov predsjednik, mediji nisu bili posve složni. Većina ih je za odredište navela "Željezaru Split" i "splitsko brodogradilište", dok je sam Zdravko Mamić – oslonimo li se na televizijsku snimku – rekao, otprilike, da Hrvoje Maleš može birati hoće li u "rezalište ili brodog... ovaj, Željezaru Split". A baš tu negdje, u tome nemaru pri citiranju, počiva suštinska nezainteresiranost za ključni sadržaj Mamićeva iskaza. Jer on je Maleša htio prokazati kao promašenog i nevaljalog menadžera, te mu imenovati destinaciju po mjeri, a ne ga poistovjetiti sa starim željezom, pa ga poslati u reciklažu; svaki objekt rezališta, uostalom, završava potom u željezari, i tu nema mjesta za opreku ili-ili.
Da svedemo stvar na njezinu bit: Mamić se ovaj put izjasnio na temu hrvatske ekonomske i socijalne situacije, a ne prvenstveno na temu odnosa između Dinama i Hajduka. On se nije narugao Hrvoju Malešu, nego hrvatskom društvu čiji su noseći privredni stupovi devastirani od parazita koje rijetko javno uspijevamo imenovati, sve dok se na ovaj način sami ne oglase.
Specijalni pirotehnički efekti
Vrhunski cinizam s pozicije onoga tko to čini samo je dodatno podvučen činjenicom da mi to i ne primjećujemo, nego se umjesto toga zabavljamo specijalnim pirotehničkim efektima s kojima je Mamić oduvijek bio široke ruke. Upravo je Zdravko Mamić, međutim, živi simbol poremećaja sustava vrijednosti uslijed kojeg su tipusi poput njega postali društvenom kremom, a teška industrija s tisućama zaposlenih – predmetom izrugivanja te istoznačnicom za opću propast.
Zdravko Mamić, vlasnik perverzno preplaćenih igrača – kao što su nogometaši i drugdje u ovom naopakom svijetu – do te je poslovne platforme došao zahvaljujući politikantskim spletkama u krugovima koji najviše drže do kurjačke nezajažljivosti, i prosperirao je na stotinama milijuna javnih kuna što su mu iskrcani iz gradske blagajne za neograničeno slobodno poslovanje.
Hrvoje Maleš, uzgred budi rečeno, slabiji je od njega, između ostalog, zbog inferiornog položaja splitske naspram metropolske ekonomije, dakle zbog toga što Grad Split nije Hajduku već duži niz godina izdvojio gotovo ništa, u usporedbi sa zagrebačkom izdašnošću.
Novopečeni milijunaš koji se sprda s našim otvorenim egzistencijalnim ranama
Mamić u paru s Milanom Bandićem tako možda i nije direktno oštetio splitsku Željezaru, ali je svakako skupo te izravno koštao sve Zagrepčane koji plaćaju enormno visoke iznose režija, parkinga, vrtića, uređenja prometnica i druge infrastrukture.
Novopečeni milijunaš koji se sprda s našim otvorenim egzistencijalnim ranama, dok mi tratimo vrijeme trilerom sa središnjim pitanjem hoće li Chelsea za Luku Modrića ponuditi Tottenhamu više od 45 milijuna eura, ili lažnom dramom oko toga bi li Josip Šimunić radije u Dinamo ili Hajduk – to je relacija u kojoj se odvija temeljni društveni odnos našeg doba, a koji mi očito većinski zanemarujemo. Pišući o tom i takvom Mamiću, ili eventualno šuteći o njemu, ponajprije se očitujemo o samima sebi. Šutnja nije rješenje, naročito ne ona koja bi bila generirana uvrijeđenošću samih novinara, jer je i naša uloga relativna.
Stoga itekako treba pisati o svim našim mamićima, treba im ogoliti sva uporišta i ne obazirati se na poturene senzacije s nogometne estrade, kao ni stranačke; sve isto vrijedi za političare. Mi tu nismo isključivo gledatelji ni potrošači – kako novinari, tako i čitatelji – mi smo društveni subjekt, ili nas nema, te smo najobičnija sekundarna, niskokomercijalna sirovina.
Vezani članak:
arti-201108290335006
