Primjer prvi. On je čovjek koji je vjerovao u nadmoć bijele rase i osobno se hvalio kako je u jednoj afričkoj zemlji ubio najmanje tri "divljaka". Podržavao je upotrebu bojnih otrova protiv "neciviliziranih plemena" u jednoj azijskoj zemlji. Nakon što je u Indiji 1943. zavladala velika glad odbio je lokalnom stanovništvu poslati pomoć u hrani ironično im poručivši da su si sami krivi "kad se razmnožavaju kao zečevi".
Od posljedica gladi umrlo je 3 milijuna ljudi. Početkom 1950-ih odobrio je slanje više od 150 tisuća siromašnih stanovnika jedne afričke zemlje u koncentracijske logore u kojima mučenja elektro šokovima, sakaćenja, bičevanja i vješanja postaju dnevna rutina. Moglo bi se navesti još sličnih biografskih podataka o čovjeku koji je proglašen najvažnijom osobom prve polovice 20. stoljeća.
Njegovo ime je Winston Churhill. Unatoč svemu navedenom, ali ponajprije zbog brojnih ovdje nenavedenih zasluga, sunarodnjaci Churchilla ne doživljavaju zločincem već naprotiv najvećim Britancem svih vremena.
Progoni zbog 'pogrešne' boje kože
Primjer drugi. Oni su, svaki zasebno, bili na čelu velike države u kojoj najveći dio 20. stoljeća otprilike 10% stanovništva nije imao osnovna ljudska i građanska prava. Razlog je bila isključivo "pogrešna" boja kože. I ne samo što ti "obojeni" nisu imali prava nego su fizička i psihička zlostavljanja desetljećima bila dio njihove svakodnevice. Na tlu te slobodarske zemlje osnivani su početkom 1940-ih koncentracijski logori za one koji su bez ikakvog pravnog utemeljenja proglašeni neprijateljima države.
Unatoč ustavnim odredbama o nepovredivosti osobnih sloboda u toj ste demokratskoj državi mogli doživjeti razne oblike poniženja, uključujući i zatvorske kazne, ukoliko ste samo simpatizirali "nepoželjnju" političku ideologiju. Charlie Chaplin i Orson Welles su samo neki od brojnih koji bi imali što reći na tu temu.
Zapovijedima spomenutih čelnika izvršene su vojne agresije na nekoliko svjetskih zemalja i smijenjeni su brojni demokratski izabrani državnici. Osim toga uz njihovo odobrenje bačeni su širom svijeta deseci milijuna tona različitih bombi, od onih "običnih", preko zapaljivih, do atomskih. Posljedice svega navedenog, ali i nenavedenog, su stotine tisuća ubijenih i milijuni ranjenih ljudi širom svijeta.
Jesu li Roosvelt, Truman i Bush zločinci? Naravno da ne
Imena tih čelnika su Frenklin D. Roosevelt, Harry Truman, Dwight Eisenhower, JFK, LBJ, Richard Nixon…Ronald Reagan…George Bush… Oni su demokratski izabrani predsjednici Sjedinjenih Država. Smatraju li ih njihovi sunarodnjaci zbog svega navedenog zločincima? Naravno da ne. Jer su oni kao politički najmoćnije osobe između ostalog zaslužni za pozicioniranje SAD-a kao najjače svjetske sile, za gospodarski i kulturni razvitak zemlje, ali i za razne oblike pomoći brojnim svjetskim državama.
Primjer treći. On je dopustio osvetu nad onima koji su tijekom rata direktno sudjelovali u zločinačkom režimu, ili su ga podržavali. Tom prilikom ubijeno je otprilike isto ljudi kao prilikom bombardiranja Dresdena koje je naredio Churchill ili znatno manje od poginulih nakon bacanja atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki, koje je naredio Truman.
On je dopustio osnivanje "logora" za one koje se smatralo potencijalnom prijetnjom po državnu sigurnost. U tom logoru uvjeti života bili su lakši a postotak smrtnosti niži u usporedbi s onim logorima koje Britanci gotovo istovremeno osnivaju u Keniji, ali svakako daleko teži od onih u logorima koje nekoliko godina ranije osnivaju Amerikanci.
Što je Udba naspram CIA-e ili MI6-a?
Tajna služba države kojoj je bio na čelu nije uvijek poštivala zakonsku proceduru uslijed čega su ubijeni deseci ljudi i prisluškivane tisuće. I na jednu i na drugu brojku djelatnici CIA-e, MI5 ili MI6 bi se vjerojatno samo nasmijali. Da, njegovo nepovjerenje prema političkim neistomišljenicima rezultiralo bi ponekad smjenama i rijetko zatvorskim kaznama političara.
Sličan, ali puno okrutniji scenarij događao se u odnosu američkih predsjednika i britanskih premijera prema neistomišljenicima u Iranu, Gvatemali, Kongu, Dominikanskoj Republici, Brazilu, Panami, Južnoj Koreji, Vijetnamu, Grčkoj, Indiji, Siriji, Indoneziji, Čileu, Iraku, Kubi, Nikaragvi, Boliviji itd.
Nekad su se ovdje gradile tvornice, bolnice i škole
Istovremeno, uz sve navedene negativne činjenice, on je postao simbol najjačeg pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata. Više od trideset godina bio je na čelu zemlje koja je iz dana u dan napredovala. U toj su se zemlji gradile tvornice, bolnice, škole i kulturne institucije. Milijunima radnika dodijeljeni su besplatni stanovi.
Mogućnost obrazovanja i liječenja prestaje biti stvar luksuza i postaje javno dobro dostupno svima. Umjetnici iz te zemlje bez političkog pritiska stvaraju svjetski cijenjena djela. U toj zemlji ljudi su se zaljubljivali jedni u druge bez da ih je zanimalo koje su nacionalnosti, vjere, a posebno političke orijentacije.
Jugoslavija je bila nezaobilazan međunarodni faktor
I možda najvažnije, upravo zbog njegove osobnosti i političkog talenta zemlja kojoj je na čelu postat će nezaobilazan međunarodni faktor tijekom Hladnog rata. S njim se o kriznim situacijama u svijetu konzultiraju najmoćniji ljudi tog doba u Moskvi, Washingtonu, Vatikanu, Pekingu ili New Delhiju.
Država kojoj je on na čelu sklapa političke i gospodarske sporazume s Istokom i Zapadom. A posebno s onima koji nisu bili svrstani niti u jedan od postojećih vojnih i ideoloških blokova. Brojku od 209 delegacija iz 128 zemalja, koliko ih se u svibnju 1980. pojavilo na njegovom pogrebu, većina svjetskih političara može samo sanjati. O hrvatskim (srpskim, slovenskim…) da i ne govorim.
Što današnji političari mogu naučiti od Tita?
On je Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, i dio hrvatske javnosti doživljava ga isključivo zločincem. Cilj ovog teksta nije polemizirati s onima koji tako misle ili ih uvjeravati u suprotno. Niti mi je cilj bio prikazati Tita kao idealnog i bezgriješnog političara. Moja jedina namjera je da se s Titovim likom i dijelom počnemo suočavati onako kako to sa svojim državnicima iz prošlosti rade sva ostala demokratska društva.
Drugim riječima, sve ono što je radio loše neka današnji i budući hrvatski političari ne ponove, ali sve ono što je učinio dobro, neka uzmu u obzir i učine još boljim. A kako će ti naši političari pokazati da su stvarno nešto naučili? Sigurno ne ideološki ostrašćenim raspravama na odborima za imenovanja ulica i trgova.
Pravi pokazatelj da je lekcija iz povijesti savladana biti će trenutak kada ih se, kao njega, počne uvažavati u svijetu i kada zemlja koju vode postane subjekt a ne objekt međunarodnih odnosa. Baš kao što je to bila zemlja koju je vodio Josip Broz Tito.
