KOMENTAR: /

Potpuno je nevjerojatno, ali istinito, kakav su pakleni plan ustaše imale nakon kraja rata '45. No, Bleiburg je sramota pobjednika

Image

O Bleiburgu i masovnim komunističkim zločinima poslije rata, koji nisu bili incident, već dobro organiziran pothvat, piše Net.hr-ov kolumnist, povjesničar Hrvoje Klasić

13.5.2018.
19:49
VOYO logo

"Budite uvjerene, mi ćemo za posljednju stopu hrvatske zemlje i hrvatske države uprijeti sve sile i sve snage i žrtve uložiti, da sačuvamo i najmanji dio Nezavisne Države Hrvatske". Ove riječi pune optimizma i požrtvovnosti koje je Ante Pavelić uputio članicama Ženske loze ustaškog pokreta objavljene su u Hrvatskom narodu 6. svibnja 1945.

Isti taj dan Pavelić je pobjegao iz Zagreba.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bijeg poglavnikovih pristaša

"Posljednju stopu hrvatske zemlje", uskoro je, bez ikakve volje da je obrani, napustio i najveći dio onih koji su podržavali poglavnika protekle četiri godine. Ustaše su iz Hrvatske 1945. otišle onako kako su u nju 1941. i došle. Skrivećki i bez borbe.

Kad kažem ustaše mislim na one u vojnim uniformama, ali i one u civilu poput brojnih "rojnika", "logornika", "tabornika" koji su po gradovima i mjestima NDH masovnim zločinima provodili rasne zakone i štitili "arijsku krv i čast hrvatskog naroda".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dio ustaša želio je nastaviti ratovati

Bilo je tu naravno i onih koji s ustaškim režimom nisu imali mnogo veze, ali su se iz straha ili prisilno priključili dugoj koloni izbjeglica. Osim Hrvata, u toj su koloni i brojni bosanskohercegovački muslimani, njemački vojnici i "folksdojčeri", Hitlerovi i Mussolinijevi kolaboracionisti iz Slovenije, nekoliko tisuća crnogorskih i srpskih četnika, te ruski Kozaci.

Cilj svih nabrojenih bio je isti, izbjeći suočavanje s pobjedničkom jugoslavenskom armijom i novim vlastima. Ako je cilj i bio isti, razlozi bijega svakako nisu. Dok su jedni samo željeli da sve skupa prestane i da iz nastalog kaosa izvuku živu glavu, ustaški politički i vojni dužnosnici u bijegu su vidjeli odgodu nastavka ratovanja.

Nevjerojatno, ali istinito, Hitlerovi saveznici, isti oni koji su četiri godine ranije objavili rat Velikoj Britaniji i SAD-u sada su se ponadali savezničkom tretmanu i zajedničkoj borbi protiv Tita. Entuzijazam svih tih "idealista" nije bio jednak, a razlike će doći do izražaja na putu prema austrijskoj granici.

Pavelić je za nadbiskupa bio 'naš Leonida'

Tako su npr. organizator logorskog sustava u NDH Vjekoslav Maks Luburić i zapovjednik Crne legije Rafael Boban s nizom drugih ustaških zapovjednika i vojnika prilikom povlačenja nastavili pružati oružani otpor. U tim borbama po Hrvatskoj i Sloveniji izginule se tisuće vojnika na svim stranama. Nije nevažno spomenuti, ova stradanja događaju se danima nakon što je Njemačka kapitulirala i nakon što je u Europi proglašen mir.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S druge strane bilo je i onih, nešto manje spremnih na žrtvu. Među njima se ističe i "vođa naš zlatni", kako je Anti Paveliću tepao sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. Dok se nepregledna kolona kretala prema Bleiburgu i britanskoj zoni, "naš Leonida", da opet citiram nadbiskupa, odlučuje zaobići prometni kolaps koji su uzrokovali njegovi sunarodnjaci i kreće prema Klagenfurtu i američkoj zoni.

Mnogi će hrvatski emigranti godinama kasnije ovaj čin proglasiti kukavičkim. Ne i Srećko Pšeničnik, poglavnikov zet. Iz njegove geostrateške analize tastovog poteza sve je jasno: "Pavelić je na povlačenje išao skupa s narodom, samo što je išao preko Rogaške Slatine, a nije se zadržavao".

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image

'Mladi hrvatski nacionalisti' Zlatko Hasanbegović i Velimir Bujanec s Pavelićevim zetom Srećkom Pšćeničnikom

Zločini nisu bili incident, nego dobro organiziran pothvat

O sudbini onih koji su u Rogaškoj Slatini "krivo" skrenuli i sredinom svibnja 1945. završili na polju ispod bleiburškog dvorca u Jugoslaviji se nije govorilo. S razlogom, jer je u sljedećih nekoliko tjedana nakon predaje jugoslavenskoj vojsci uslijedio po brojkama i po okrutnosti jedan od najvećih zločina u poslijeratnoj Europi.

Više desetaka tisuća ljudi ubijeno je po stratištima u Sloveniji i Hrvatskoj bez suđenja i često na vrlo svirep način. Obračun se opravdavao osvetom za sve ono što se događalo tijekom rata, ali i strahom od mogućeg novog vojno-političkog sukoba koji se nazirao. Kako god, nije se radilo o incidentima nego o dobro organiziranom pothvatu.

Sramota jednog od najsvjetlijih zajedničkih povijesnih trenutaka

Mnogi među zarobljenima kod Bleiburga zasigurno su zaslužili neki oblik kazne. Mnogi su se samo našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. I nadasve u krivom društvu. Načinom na koji su stradali i jedni i drugi potpuno je nepotrebno osramoćen jedan od najsvjetlijih zajedničkih trenutaka u povijesti južnoslavenskih naroda. Posebno su osramoćeni oni koji su tijekom rata poginuli boreći se upravo protiv terora i nepravednog kažnjavanja.

Odnos prema zločinima i žrtvama, iz bilo kojeg povijesnog razdoblja, u hrvatskom je društvu još uvijek više ideološki prijepor nego ono što bi trebao biti – pokazatelj i mjera ljudskosti. Jer, način na koji se suočavamo s najtamnijim stranama vlastite prošlosti mnogo više govori o nama nego način na koji slavimo pobjede.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Umjesto daljnjeg moraliziranja, a kao svojevrstan savjet, parafrazirat ću Oscara Wildea koji je jednom prilikom rekao da nije problem zgražavati se nad zločinima zlih. Ono čime pokazujemo svoju ljudskost je volja i sposobnost da se na jednak način zgražavamo nad kaznama dobrih i pravednih.

Dosje jarak
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo