23. svibnja 1971. godine, nešto iza 18 sati, dvomotorac Tupoljev TU-134 poletio je iz londonske zračne luke Gatwick. Sa 76 putnika i sedam članova posade krajnje odredište bila mu je zračna luka Rijeka na otoku Krku. u 19 sati i 53 minute čule su se riječi pilota Miloša Markičevića: 'Što me to zanosi u stranu? Što me to zanosi?' Nepunu minutu nakon toga avion se srušio na pistu krčkog aerodrom, prevrnuo se nakon čega je cijeli planuo.
Pogibija Josipa Pupačića
Nesreću je preživjelo samo pet osoba - piloti Miloš Markičević i Stevan Mandić, mehaničari-letači Ivan Čavajda i Viktor Tomić te putnik Ranko Sarajčić.
Poginulo je 78 ljudi, među kojima i cijenjeni hrvatski pjesnik i sveučilišni profesor Josip Pupačić, njegova supruga Benka te njihova 5-godišnja kćer Rašeljka. Oni su se vraćali iz Londona gdje je malena Rašeljka bila operirana uslijed teške bolesti. Zanimljivo je kako obitelj Pupačić nije isprva uspjela kupiti kartu za ovaj let već su na njega dospjeli tek nakon što je jedna druga obitelj otkazala putovanje.
Problemi na prilazu pisti
Cijeli let od Londona do Krka protekao je glatko sve do samog početka slijetanja kad je avion beogradskog Aviogenexa upao oluju. Tada su se nalazili na 200 metara visine. Pokušavajući izbjeći oluju, popeli su se na veću visinu i okrenuli udesno, ali ubrzo se osjetio udarac, svjedočio je preživjeli kopilot Stevan Mandić.
Meteorološki podaci u vidu brzine vjetra, vidljivosti i naoblake nisu davali znak za uzbunu, no na prilazu zračnoj luci, zrakoplov je uletio u snažnu turbulenciju. Pilot Milot Markičević rekao je kako na prilazu pisti zbog kiše nije vidio ništa pred sobom. Potom je nagli udar vjetra podigao zrakoplov da bi ga potom spustio na svega 15 metara iznad piste. Velikom vertikalnom brzinom avion je udario u pistu, prevrnuo se i zapalio.
Većina putnika, kao i tri stjuardese, Alma Svoboda, Mirjana Janković i Mira Miše, nisu stradali direktno od udarca aviona u pistu već od trovanja ugljikovim monoksidom. Spasioci nisu uspjeli napraviti otvor kroz koji bi putnici mogli izaći iz buktinje, a zbog gustog dima i nisu primijetili otvor koji je nastao pri udarcu u pistu, a kroz koji je uspio izaći jedini preživjeli putnik Ranko Sarajčić.
'Nestala je u dimu i više je nisam čuo'
Članovi posade iz plamteće olupine izašli su kroz prednje staklo, izvana su pokušali otvoriti vrata da izbave putnike, ali nisu uspjeli. Vrativši se unutra pokušali su otvoriti i vrata pilotske kabine ne bi li tako izvukli putnike, ali ni ta se vrata nisu mogla otvoriti.
'Nisam vidio kako smo sletjeli, ali sam osjetio da nešto nije u redu. Najprije sam krampom razbio staklo na vratima koja dijele pilotsku kabinu i prostor za putnike. Iz otvora je provirila jedna stjuardesa, panično vičući: 'Spašavajte nas!' Uputio sam je da pokuša otvoriti bočna vrata. Tada još nisam znao da su i ta vrata blokirana. Ona je otišla i više se nije vratila. Nestala je u dimu i više je nisam čuo', ispričao je za Vjesnik nakon nesreće mehaničar-letač Ivan Čavajda.
Zbog požara i eksplozija koji su uslijedili padu zrakoplova, spasioci nisu mogli doći do putnika na vrijeme.
Neidentificirane žrtve ove nesreće pokopane su u zajedničkoj grobnici na Krku, a u njoj je zamalo završio i Josip Pupačić koji je identificiran tek 12 dana nakon nesreće. Zubni karton prema kojem su pokušali identificirati karbonizirano tijelo nije bio sređen do kraja, a ni obdukcija nije pomogla u naporima da ga se identificira. To je naposljetku učinjeno uz pomoć rendgenskih snimaka kralježnice
