Za to, međutim, najmanju krivicu snose sami organizatori koji su itekako upoznati s činjenicom da se najveća vrijednost ovakvih smotri krije upravo u prilici da na jednom mjestu provjerite čitav niz onih koji dolaze, odnosno bendova koji su pozornost svjetske glazbene javnosti skrenuli u posljednjih godinu ili dvije. To što je velik dio njih, pogotovo prvog dana, odradio jedva prosječan nastup više je pokazatelj u kojem se stanju trenutno nalazi glazbena scena, nego nešto što bismo mogli prigovoriti Mati Škugoru i ostatku Terraneo ekipe.
Primjerice, s otvaranja festivala po dobrom ćemo pamtiti tek moćan set engleske kantautorice Anne Calvi kojeg nije pokvarila ni činjenica da joj se pjesme gotovo nimalo ne razlikuju od onih velike PJ Harvey. Razvikani Thievery Corporation dali su si truda, no bilo se teško oteti dojmu da je nijhovo vrijeme odavno prošlo i da, nakon svih tih godina, jedino „Lebanese Blonde“ još uvijek zvuči izvanserijski. Friendly Fires su bili veseli i rasplesani, ali u pitanju je bend koji spada među najslabije predstavnike onih koji inspiraciju crpe iz komercijalnijeg, funkom prošaranog ogranka post-punka. Najgore su, međutim, prošli američki snyth-pop alternativci Future Islands čiji su nastup do kraja uništili problemi sa zvukom zbog kojih su veći dio koncerta vodili unaprijed izgubljenu bitku s DJ-evima na okolnim pozornicama. Ultimativno razočaranje prvog dana priredio nam je manchesterski pop tandem The Ting Tings neopisivo lošim koncertom koji je dobrim dijelom zvučao kao neka blago retardirana verzija Beastie Boysa.
U istom, razočaravajućem tonu idućeg dana nastavili su beskrajno dosadni indie-folk Kanađanin Dan Mangan te britanska indie-rock senzacija The Vaccines koja se u Šibeniku konačno razotkrila kao tek povremeno inspirirana verzija Libertinesa, Arctic Monkeysa i ostalih gitarističkih sastava koji zadnjih godina dominiraju otočkom scenom. No, tada su na red došle prave stvari – The Horrors su ponovno potvrdili da njihove mračne Joy Division/ Jesus & Mary Chain/shoegaze ispovijesti neusporedivo bolje funkcioniraju uživo, Stephen Malkmus možda više nikad neće dosegnuti značaj kojeg je imao s Pavementima, ali njegovi nastupi s Jicksima zaista su fantastičan presjek melodičnijih, gotovo pop pjesama i kaotičnim gitarističkih zidova distorzije, kao preslikanim iz najboljih dana američkog alternativnog rocka 80-ih.
The Roots, najveće ime ovogodišnjeg izdanja Terranea, u potpunosti su ispunili očekivanja te nam priredili jedan od najzabavnijih koncerata posljednjih godina. Iako nominalno hip-hop skupina, zaista je nevjerojatno što su sve ugurali u sat i pol svirke. Bilo je tu tvrdog funka kakvog se ne bi posramio ni pokojni James Brown, parodiranja klasičnih reperskih „put your hands in the air“ fora, popa, rocka, jazza pa čak i urnebesnog „medleya“ u kojeg su ubacili i obradu „Sweet Child O'Mine“ Guns N'Rosesa.
Završnica glavnog programa festivala ponovno je oscilirala u kvaliteti, no zahvaljujući tradicionalno genijalnom Jonu Spenceru i The xx, sve smo slabije izvedbe zaboravili gotovo istog trenutka. Blues Explosion još jednom su bučno i potpuno divlje spojili blues i punk premda se mora priznati da pred kraj njihovi koncerti postaju pomalo monotoni. To se, međutim, ne bi moglo reći za londonsku gothic-soul trojku The xx čije sjetne balade kao da su lebdjele na krilima laganog vjetra i činile nekadašnju šibensku vojarnu najljepšim mjestom na kojem u tom trenutku možete biti.
Čak i tijekom najslabijih nastupa, Terraneo je veličanstven festival, ponajprije zbog nevjerojatno opuštene atmosfere i onog posebnog osjećaja da glazba još uvijek može mijenjati svijet oko nas. Razvaljena bivša vojarna tako je u samo dvije godine postala ključna koncertna lokacija na Jadranu, dok je Šibenik na najboljem putu da od, čak i usred sezone, prilično mrtvog grada, uskoro postane hrvatski odgovor na Novi Sad i Exit.
