Znali smo svi taj dan da će se dogoditi nešto veliko. Nisu to
bile utakmice kao danas. Protiv Hrvatskog Dragovoljca. Išao sam
na stadion i čim sam prošao crtu svog kvarta znao sam da će
Poljud biti pun. Početak je sezone 1986/87, Dinamo izlazi sa
anonimusima, Ladićem, Orozom, Kuzmanovićem i Matićem, moj
Hajduk
je strašan. Aljoša Asanović, Stjepan Deverić, Drago
Čelić, a na klupi Robert Jarni. Momak
koji kada uđe u igru ulazi kao lav. Moj se sjever pokonio
Josipu Skoblaru. Dočekali smo ga kao spasioca,
dočekali smo ga kao reformatora. Jebeš ovakvog Dinama.
Uoči utakmice to nisam naravno napisao ja, već Miljenko Smoje. Hajduk će danas Dinamu zabiti četiri, ako bude milosti pet komada. To jutro prije utakmice čitao sam komentar Maloga Marinka. Četiri komada. I oduševljen djedu pokazao ulaznice. Zajedno, ja i on, idemo na zapad.
Djed se klonio novog stadiona. Nema dušu, govorio bi nama veteranima Starog placa. I ja sam se osjećao kao da su mi otkinuli komad duše.
Sve je bilo prostrano, novo i sve je bilo blještavilo. Ali u svom
tom novom pomodarstvu nije više bilo onoga na čemu smo ja i moj
djed živjeli. Nije bilo Hajduka. Nisi više vidio Frfu kako se
drži za nogu kod faula. Nisi više vidio izraz lica Šurjaku kada
da gol.
Nisam mogao vidjeti Branu Oblaka kada dođe do
moje korner zastavice na deset metara od mene i izvede korner. Da
mi namigne.
Tata je rušio rekorde
45. 000 ljudi se taj dan natiskalo na Poljud. Dok vam ovo pišem, sjećam se tog dana kao dana današnjeg. Djed je došao sa posla, ali čim smo krenuli niz današnju Domovinskog rata znali smo da ova utakmica neće biti obična. 17 je kolovoza i vrući ljetni zrak me kupa dok sam među tisućama tjelesa koji pokušavaju ući na zapadnu tribinu. Djed će to prepričavati decenijama iza tog događaja, ali je zapravo bilo tako. Stisnuti uz rešetke, čekajući ulaz na stadion, jedan od djelatnika je objavio kako je stadio prekrcan, i kako više nitko ne smije unutra. Kako sam se našao pred ulazom, na tu vijest počeo sam udarati glavom u rešetke. Čim je to vidio, što radim, momak nas je pustio unutra. To je na kraju postala urbana legenda u mojoj obitelji, ali i nije važno za ovu priču. Svakako smo ušli, i to je najbitnije.
Moj Hajduk igrao je u nenadjebivoj formaciji. Na golu Rambo Varvodić, u obrani Miljuš, Jarni, Bursać i Čelić, a u napadu Asanović i Deverić. Da dobro ste čuli. Deverić. Nitko nikada Hajduka iz Splita nije razbio tako, pred svojih 45 000 navijača kao Dinamo iz Zagreba. 45.000 danas zvuči nadrealno, ali zbilja postoje fotografije. Samog sjevera na koji se natiskalo gotovo 10 000 navijača. I kada je sudac odsvirao kraj, ikada smo svi sa tribina očekivali da Plavi slave, pojavio se čovjek sa bijelim šalom. Gledao sam ga kao što danas gledam vas, dobri moji čitatelji, kako kreće prema sjeveru u grotlo navijača Hajduka i kako moli za oprost.
Moj tata taj se dan poklonio navijačima Hajduka. I nebrojeno puta u svom životu kazat će moj tata kako mu je životna želja i vječni žal, da nije obukao taj sveti dres. Da se nije pojavio pred Torcidom kao trener. Uzet će te godine tata sa tim anonimusima prvenstvo.
Uzet će tata sve što se uzeti dade, uzet će moj tata i srebro na svjetskom prvenstvu. Ući će moj tata u legendu za života, ali ja ću vječno pamtiti svog tatu kako nakon 4:0 dolazi pred nas, navijače Hajduka i kako mu čitav Poljud plješće.
To nećete tako lako doživjeti za života.
A moj tata je to doživio. Da deklasira Hajduk kao nitko nikada, i da mu čita Poljud zajedno sa mitskim Sjeverom plješće.
Da ga isprati sa aplauzom.
Prošao je od tada čitav jedan život.
Tata je rušio rekorde i pospremao čitavu jednu Njemačku u žalost. Pamtim tu večer na Dugom otoku kada smo u nebo sa trajekta ispalili sve što se ispaliti dalo. Pamti to svaki Hrvat ove nesretne zemlje kojoj je tata iznova i iznova vraćao onu radost, onaj zanos za koji smo išli svi skupa, ginuli. A koji su nam tako obezvrijedili. Ova politička stoka. Tata se znao i nije znao nositi sa njima. Jer to je stoka, a ne ljudi. I tata je navigao kako je znao i umio u tom miljeu.
Prošao je čitav jedan život od tada.
Zaplješćite mu danas
Sjedio sam u kafiću Arheološkog muzej s mojim bratom Robertom Vazdarom i čekao vijesti sa Rebra. Tada je do nas došao tata i pitao nas, svoje sinove što nas muči. Tata grubo je, rekao sam mu, ali stvari su u najboljim rukama. Popili smo kavu, i tata je otišao svojim poslom. Na Rebru, tik pred dijagnozu, zaustavio se crni BMW i tata je izašao pred doktore koji su izlazili sa smjene. Srdačan, ljubazan, pitao je sve koji znaju za malog Anića, i što i koliko treba. Kada su mu moji dobri i najdraži liječnici rekli da ništa ne treba, on je otvorio gepek i svim sestrama dao najfinije švicarske čokolade. Pitao sam ga sav smeten zašto to radi, a on mi je objasnio.
Sine, put do ženskog srca vodi samo i isključivo preko čokolade.
Stajali smo tako ja otac, i on legenda, i tada sam znao da mi je on otac koji nije uz mene. U tom njegovom zagrljaju, njega mog tate, ja sam se osjećao sigurno. I voljeno. I baš kao nekada kada sam mu sa sjevera pljeskao. U njegovom bijelom šalu kada je krušeno došao pred nas na sjever. Malo će se navijača Hajduka sjetiti te večeri, i još manje će vam priznati da smo pljeskali čovjeku u bijelom šalu. Ali ja sam vam svjedok svega toga.
I zaplješćite mu danas.
Čovjeku u bijelom šalu. Jer je taj čovjek znao biti ponizan u pobjedama, i biti čovjek u malim životnim porazima. Ta naša utakmica izgleda da još traje. I zbog toga tata moj nisi sam. Svim ću sestrama donijeti čokoladu, i svim doktorima na Rebru kazati da onaj u sobi nije običan. Da naprave sve što mogu. Jer je jedini na svijetu dobio pljesak od Torcide u najvećem Hajdukovom porazu za života, i jedini dobio pljesak od nas Torcidaša koji smo se zatekli na tom nesretnom Rebru.
Tata izdrži.
Tvoja Torcida te voli.
