Bio je lockdown, nastava je bila online, a po parkovima su redari razvukli trake na kojima je pisalo „Stop“. COVID-19 prijetio je i nitko nije znao što je s tim virusom, koliko je opasan, prenosi li se možda običnim dodirom, pa i rukom djece preko sprava u dječjim igralištima. Tužan je to bio prizor, pomalo i zastrašujuć, a sve obitelji stisnule su se u toplini svog doma.
Mučilo je to zagrebačkog tatu Borisa koji je propitivao svog Luku (6), Antoniju (9) i Mateja (12) što im najviše nedostaje u tim novim okolnostima.
„Parkić“, bio je jednoglasan odgovor iz kojeg se rodila velika ideja. Tata Boris Anić-Ćurko (47) osmislio je projekt za svoju djecu, koji je do danas prerastao u obiteljski posao.
„Bilo mi je žao što su djeca stalno doma, zatvorena u kući 24 sata i sama pomisao da moraju tako odrasti, bila mi je naprosto ružna. Moj Matej tada je dobio zadaću napraviti film o trenutnoj situaciji i ja sam mu pomogao u kreiranju dokumentarne crtice. Tek kada sam pregledao snimku i te prizore oblijepljenih parkova, shvatio sam koliko je situacija ozbiljna. Supruga Ana (46) i ja okupili smo tada djecu i pozvali ih na 'sastanak' u kojem smo simulirali da smo mi zaposlenici tvornice igračaka i da moramo dogovoriti što ćemo raditi. Morao je to biti super zabavan projekt te je krenula diskusija što djeci najviše nedostaje, da ćemo to iskreirati, i došli smo do toga da je to upravo dječji park“, govori nam Boris.
Tako je ovaj tata, koji se sa suprugom Anom u svijetu „odraslih“ bavi robotikom i koji je postao poznat u Jugoslaviji po tome što je u prijašnjoj državi bio prvi srednjoškolac koji je izradio robotsku ruku, ušao u svijet mašte i igre. Svaki trenutak kad se ne bi bavio poslom, a to je projektiranje i izrada elektroničkih uređaja na kojima srednjoškolci u Americi i Velikoj Britaniji uče robotiku, tata Boris radio je na obiteljskom zadatku.
(Foto: K.D.Hrnjkaš; Tata Boris za vrijeme lockdowna imao je obiteljski zadatak iskreirati zabavu)
Imao je jasne upute – u parkiću je trebao biti tobogan, klackalica, penjalica, klupica, ali i koš za smeće, jer ipak je njihova teta, Borisova sestra, stručnjakinja za otpad, pa je i parkić morao imati kantu, jer priroda se mora čuvati.
„Ali smo neke ideje i odbacili. Tonka, tako zovemo našu Antoniju, htjela je u parkiću i pješčanik. Ali bio bi problem kad bi se pijesak iz njega svuda rasipao pa smo dogovorili da ćemo pješčanik 'preskočiti'“, smije se Boris. A onda je on na kompjuteru iskreirao park. Nije bilo lako, trebalo je dobro mjere pogoditi, svaki djelić dobro uštimati, prevrtjeti ga stotinu puta dok se ne bi uvjerio da sve sjeda dobro na svoje mjesto, da je sve izbalansirano, da ništa nije preveliko, ništa premalo, da je sve jednostavno savršeno. I detalj više – dimenzije parka trebale su biti tako pogođene da sve dječje figurice mogu lijepo sjesti na klupicu ili ljuljačku, da besprijekorno dobro sjedaju na klackalicu…
Jednom kad je bilo sve gotovo u kompjuteru, tata Boris je model parkića laserom izrezao iz komada drvene ploče. Savršeni obiteljski projekt bio je spreman!
Djeca su iz drvene ploče vadila dijelove za parkić, trebalo je dobro odvagnuti gdje ide koji dio, kako ga zalijepiti, potom ga polijepiti, malo izbrusiti brusnim papirom da sve dobije onu završnu finoću, a onda obojati. Pridružila se i mama, bojama se malo zaprljao i tata Boris. Lockdown je odjednom izblijedio… Bio je to savršeni obiteljski projekt u kojem su uživala i djeca i roditelji.
Kad je sve završilo?
(Foto: Boris Anić-Ćurko)
„Htjeli su novi projekt“, smije se Boris. Da, shvatio je tada da je pogodio ono nešto, da je iskreirao savršenu zabavu za obitelj, projekt na kojem su radili i mama i tata i djeca.
Nije dugo trebalo i njihov parkić podijelili su svim prijateljima po Zagrebu, slali su ih i poštom onima do kojih nisu mogli doći (jer tada su trebale propusnice između županija). Reakcije prijatelja bile su sjajne.
„Bili su oduševljeni! Slali su nam slike gotovih projekata, a onda sam primijetio uvijek istu stvar – djeci je bilo jako važno da se pohvale svojim radom jer su bila ponosna na ono što su napravili. Mali kreativci zaista su se dobro osjećali što mogu pokazati nešto lijepo što su sami složili, pokazati ti svima i staviti na neko posebno mjesto u svom domu“, primjećuje Boris.
(Foto: K.D.Hrnjkaš, Imaju oni već i vlakiće koje Luka obožava)
A onda je iskreirao još projekata, tako su nastale projekti u kojima djeca slažu i kreiraju slike cvijeća, brodova i aviona. Savršena slika za dječju sobu s potpisom malih kreativaca. No nije to prošlo bez probe stručnjaka koji znaju zanat – sve su poslali na 'probu' i u škole i vrtić kada su se otvorili, primali su pohvale, komentare, brusili su svoje projekte. Antonija i Matej otišli su korak dalje.
„Prijateljima u školi pokazali smo pet prijedloga za naš logotip i prijatelji su odlučili koji je najljepši. Oni su odabrali naš službeni logo“, pohvalio se Matej koji ne skriva da tatine projekte naprosto obožava. Kako i ne bi, jer on je osobno uz brata i sestru „odobrio“ svaki projekt.
Pomalo, obitelj je pokrenula i svoju malu proizvodnju te prodaju „CraftPainta“, kako su nazvali svoje kreativne projekte. A što se u setu dobije?
„Tri drvene ploče na kojima su izrezani dijelovi za svaki projekt. Dijelovi se trebaju izdvojiti, višak drveta morate reciklirati“, upozorava ozbiljno Matej. Sjećate se, njihova je teta stručnjakinja za otpad i okoliš i jako ih je dobro naučila da moraju brinuti o prirodi, pa su i „CfartPaint“ projekti od prirodnih materijala i s bojama koje su testirane i potpuno neškodljive.
(Foto: K.D.Hrnjkaš; Antoniji su najdraže sovice)
„U setu dobijete razne boje, ljepilo, brusni papir da biste mogli lijepo urediti kutove, upute kako sve sastaviti“, pojašnjava dalje Matej. Ali njemu se ipak najviše sviđa projekt hrvatskog grba koji djeca sama sastavljaju, u uputama ima i priča o povijesti grba, pa se usput puno toga i nauči. Tako je i Matej naučio da „je na grbu Slavonije kuna i da je zvijezda iznad njega, da dubrovački grb ima naizmjenično plave i crvene linije, da istarski grb ima na sebi kozu, a da najstariji hrvatski grb ima mjesec i zvijezdu“. Toliko o kruni hrvatskog grba, no u razgovoru tata Boris uči Mateja i da koza na istarskom grbu ima crvena kopita zato što je istarska zemlja crvena.
U razgovoru s ovom obitelji Matej primjećuje da su njihovi projekti odlični kao nadopuna za predmet povijesti.
(Matej je oduševljen grbom i dok ga je sastavljao i bojao, naučio je što znači koji grb na kruni)
„Ali i likovne te tehničke kulture“, poentira Matej. Da, na njemu se vidi da uživa u tome što je njegov tata iskreirao nešto zabavno i iz čega djeca mogu naučiti puno toga. A Boris i Ana zaista su pazili na puno toga, tako da u njihovim projektima uvijek ide i priča iz koje djeca mogu nešto naučiti, primjerice o povijesti aviona, automobila ili pak nešto o cvijeću
„Ali naš CraftPaint odličan je i za vježbanje fine motorike ruke. Djeca ipak trebaju paziti kako slažu dijelove, vježbaju pritom onaj 'pinceta' hvat, treba tu malo spretnosti, vještine, sve to zajedno polijepiti, malo izbrusiti, lijepo obojati. Tako da nije to samo zabava nego i vježba motorike. Ali meni najvažnije je možda taj moment ponosa kad je dijete gotovo i kad pokaže svoj projekt, nešto što je lijepo. Ta pohvala koju dijete dobije i kad u sebi naraste“, govori nam Boris.
Iz njihove radionice nastali su projekti u kojima djeca teško da mogu nešto zabrljati ili uprskati, u projektima se ona navode da sve što naprave na kraju ispadne dobro, ono što će netko s ponosom objesiti na zid ili istaknuti na polici. Bilo da je to hrvatski grb, slika cvijeća ili automobila ili pak parkić koji će postati sjajan poligon za igranje.
Ali ima i Tonka svoje mišljenje.
„Meni su najdraže tatine sovice, nije ih teško sastaviti“, rekla je Antonija, a Luka je od tate već naručio novi projekt: „Molim projekt hlača! I nešto sa sličicama“.
Uz prve korake proboja na tržište, mama Ana otkriva i njihovu veliku želju.
„Često smo kao obitelj bili na izletima, u nacionalnim parkovima, muzejima i rijetko smo vidjeli neke suvenire za djecu. Uglavnom je to ista ponuda, ništa za najmlađe. Naši projekti su idealni za suvenire s motivima gradova ili nacionalnih parkova koje bi djeca mogla slagati. Voljeli bismo kad bi naš „CraftPaint postao turistički suvenir koji bi mogli slagati i veliki i mali i po povratku doma, sjetiti se što su vidjeli, zabaviti se i složiti, polijepiti i obojati svoj suvenir“, otkriva mama Ana.
(Foto: K.D.Hrnjkaš; Mateju je najdraži projekt hrvatski grb, a Luki vlakovi)
Naravno, Matej je slušajući mamu odmah imao ideju: „Pa, da! Bilo bi super kad bismo mogli slagati i obojati katedralu u Zagrebu! Ili sv. Duju u Splitu!“
Ideja je na stolu, sad je na tati Borisu da iskreira suvenir, a na Mateju, Antoniji i Luki da odobre!
