Svake godine 20. lipnja obilježava se Svjetski dan izbjeglica. Deseci tisuća ljudi širom svijeta odvajaju vrijeme kako bi prepoznali i pozdravili postignuća prisilno raseljenih ljudi u cijelom svijetu, a 21 godinu nakon prvog obilježavanja, svijet, ali i Hrvatska suočeni su s čak nekoliko pravaca iz kojih u velikom broju dolaze ljudi koji bježe od rata.
Tom prilikom porazgovarali smo s ključnim akterima u civilnom društvu po pitanju migracija u Hrvatskoj, a usporedili smo i postupanja države, ali i zajednice država članica, Europske Unije, prema izbjeglicama iz Sirije i Afganistana te onima iz Ukrajine.
Tea Vidović iz Centra za mirovne studije (CMS) govori kako je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) nakon pada Kabula govorilo kako nema kapacitete za prihvat izbjeglica, no samo šest mjeseci kasnije, pronašli su mjesta za izbjeglice iz Ukrajine. Smatra kako je pohvalna reakcija države po pitanju izbjeglica iz Ukrajine, ali ističe i kako je žalosno da EU nije prepoznala istu potrebu iz Libije, Tunisa, Ukrajine 2014. godine pa i Sirije 2011. godine.
Podsjetimo, Europska unija, 2022. godine prvi put u svojoj povijesti aktivirala mehanizam privremene zaštite, koji je izbjeglicama iz Ukrajine omogućio slobodan ulaz u zemlje EU-a kao i slobodu kretanja unutar unije. Tu mogućnost danas recimo još uvijek nemaju izbjeglice iz Sirije, Afganistana kojih je, kako su pokazali podaci Frontexa, od siječnja do svibnja ove godine, gotovo tri puta više nego u istom razdoblju lani.
Direktiva donesena nakon Jugoslavije, a Hrvati?
Jan Kapić iz UNHCR-a Hrvatska ističe kako je direktiva donesena nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, a pohvaljuje i brz te na zaštitu izbjeglica orijentiran pristup u kriznim situacijama.
Upitan zašto se onda čini da su Hrvati, kao narod koji je i sam prošao migrantsko iskustvo, djelovali kao da im je teže suosjećati s izbjeglicama iz Sirije, Afganistana, nego onima iz Ukrajine, govori: "Svakodnevno se susrećemo s ljudima, onima koji rade za Vladu, civilno društvo, akademsku zajednicu i privatnim osobama. Mnogi su željni pomoći izbjeglicama i snažno žele doprinijeti njihovoj dobrobiti. Impresionirani smo snažnom podrškom ukrajinskim izbjeglicama. To pokazuje da građani Hrvatske iskazuju dobrodošlicu i da su solidarni s onima koji bježe iz svojih domova. Podsjećamo ih da nakon što su izvan opasnosti, svi ljudi koji bježe od rata ili proganjanja trebaju priliku za ozdravljenje, učenje, rad i napredak. Svi mi možemo učiniti razliku u životu izbjeglica. Ponekad prijateljski razgovor i lijepa riječ mogu biti odlučujući. Prava inkluzija počinje s nama".
Vidović se slaže pa navodi kako zaista jesmo i 2015. godine vidjeli iskaze solidarnosti Hrvata. Organizirani su volonterski punktovi, nastale su organizacije koje su danas veliki dio civilnog društva, no tvrdi i kako je podrška građana splasnula protekom vremena. "Zato je bitan sustav", kaže te navodi kako su Ukrajinci dobili brzu zaštitu, iako, postavlja se pitanje koliko će ona biti dugotrajna. Stoga, smatra, treba promatrati kako će se sama situacija u Ukrajini razviti.
"Kada razmišljamo o zaštiti izbjeglica, uvijek se trebamo vratiti na temeljno načelo: svaka osoba ima pravo tražiti sigurnost – tko god da je, odakle god dolazi i kad god je prisiljena na bijeg. Tko god oni bili, prema ljudima koji su prisiljeni bježati treba se ponašati poštujući njihovo dostojanstvo. Svatko može tražiti zaštitu, bez obzira tko je i u što vjeruje. O tome se ne može pregovarati: traženje sigurnosti je ljudsko pravo. Odakle god došli, ljudi prisiljeni na bijeg trebaju biti dobrodošli. Kako bi se spasili od opasnosti, mogli su koristiti zrakoplov, čamac ili putovati pješice. Ono što ostaje univerzalno je pravo na traženje sigurnosti. Kad god su ljudi prisiljeni bježati, imaju pravo na zaštitu. Bez obzira na prijetnju – rat, nasilje, progon – svatko zaslužuje zaštitu. Svatko ima pravo biti siguran", zaključuje Kapić.
'Traženje azila nije protuzakonito ni kazneno djelo'
A sigurnost je većini tih ljudi, različitih životnih puteva, godina, stanja, upravo i cilj. Stoga u ovom društvu ne bi trebalo postojati mjesto za iskustva i snimke nasilja nad istima.
"Iako zemlje imaju legitimno pravo upravljati svojim granicama u skladu s međunarodnim pravom, one također moraju poštivati ljudska prava. Učinkovito upravljanje granicom nije nespojivo s poštivanjem prava tražitelja azila", smatra Kapić.
"Napori za odvraćanje ljudi od prelaska granice od kojih mnogi bježe od proganjanja ili sukoba, ne bi smjeli narušiti potrebu demonstriranja temeljne ljudskosti i poštivanja ljudskih prava. Konvencija o izbjeglicama iz 1951. jasno kaže da traženje azila nije ni protuzakonito ni kazneno djelo, te uključuje odredbe kojima je cilj osigurati da tražitelji azila ne budu kažnjeni za neregularan ulazak ili boravak", dodaje.
Govori i kako je na temelju svog monitoringa, UNHCR utvrdio ozbiljne probleme kao što je nasilno odbijanje ulazaka ili premještanje iz jedne zemlje u drugu u regiji državljana trećih zemalja, uljučujući potencijalne tražitelje azila. Ovi izvještaji ističu probleme u vezi s prepoznavanjem zahtjeva za azil, nasiljem i prekomjernom upotrebom sile, identifikacijom ranjivih skupina, uključujući djecu bez pratnje itd.
"UNHCR kod hrvatskih vlasti zagovara uspostavu neovisnog nacionalnog nadzornog tijela koje bi istraživalo prijave neprimjerenog postupanja i zlostavljanja na granici i predlagalo rješenja. U lipnju 2021. UNHCR je pozdravio uspostavu Nezavisnog nacionalnog nadzornog mehanizma i zalaže se za njegovo učinkovito i neovisno funkcioniranje, uključujući kroz članstvo u Savjetodavnom odboru Mehanizma", tvrdi.
Imamo li izliku?
Na temelju svega toga, naše smo sugovornike upitali postoji li uopće izlika danas, nakon toliko godina s takozvanom "migrantskom krizom" da ljudi još uvijek žive po šumama, u okrilju večeri prelaze granice i naposljetku umiru tražeći spas u drugoj državi.
Kapić podsjeća da je traženje azila ljudsko pravo. "Svatko tko bježi od proganjanja, sukoba ili kršenja ljudskih prava ima pravo tražiti zaštitu u drugoj zemlji. Granice bi trebale ostati otvorene za sve ljude koji su prisiljeni bježati. Ograničavanje pristupa i zatvaranje granica može učiniti putovanje još opasnijim za ljude koji traže sigurnost. Ljudi se ne mogu prisiliti da se vrate u zemlju ako bi im život ili sloboda bili ugroženi. Ljudi također ne bi trebali biti diskriminirani kada traže azil. Svi zahtjevi za statusom izbjeglice moraju se pravično razmotriti, bez obzira na čimbenike kao što su rasa, vjera, spol i zemlja podrijetla. S ljudima koji su prisiljeni na bijeg treba se odnositi s poštovanjem i dostojanstveno. Oni imaju pravo na siguran i dostojanstven tretman kao svako ljudsko biće. Između ostalog, to znači održavanje obitelji na okupu, zaštitu ljudi od trgovaca ljudima i izbjegavanje proizvoljnog pritvaranja", zaključuje.
Vidović pak smatra kako je to sve posljedica politike EU. "Suzbijaju krijumčarske rute, ali ne mijenjaju ih sigurnim rutama pa ljude svojevrsno guraju u ruke krijumčara", rekla je.
"Sramotno je za ovaj period da se ne može osigurati sigurnost, dostojanstveni put ljudi", ističe potom. Kaže i kako je riječ o širokoj i velikoj populaciji o kojoj bi trebali misliti što im činimo stavljajući ih u nesigurne uvjete. Kakve oni strahove nose iz svoje zemlje, a što im još činimo po mentalno zdravlje.
Pravna država i 'uređen sustav'
Inače, Republika Hrvatska je stranka Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i podržala je Globalni kompakt o izbjeglicama u 2018. Osim toga, Hrvatska sudjeluje u mehanizmu solidarnosti EU-a kroz mehanizme premještaja i preseljenja. U okviru ta dva mehanizma u Hrvatskoj, zaštitu je dobila 331 osoba.
U Hrvatskoj postoji funkcionalan sustav integracije izbjeglica, koji koordinira Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a UNHCR potiče Vladu da usvoji Akcijski plan integracije pripremljen 2020. godine koji je još na čekanju. "UNHCR se nada da će Vlada Republike Hrvatske uskoro nastaviti s preseljenjem 100 sirijskih izbjeglica iz Turske temeljem zajamčenja s Globalnog foruma za izbjeglice u 2019. Također, pohvaljujemo Vladu što je osigurala besplatan smještaj izbjeglicama u trajanju od dvije godine nakon odobrene međunarodne zaštite, što se smatra jednom od najboljih praksi u europskom kontekstu. Međutim, UNHCR se i dalje zalaže da tečajevi hrvatskog jezika budu kontinuirano dostupni svim izbjeglicama", ističe Kapić.
"Iskazana dobrodošlica te hvale vrijedna potpora ukrajinskim izbjeglicama tijekom nekoliko proteklih mjeseci pokazuje da se trenutni nedostaci mogu prevladati te da se za njih mogu pronaći rješenja. UNHCR ostaje spreman podržati Vladu u tome pružanjem tehničke ekspertize i smjernica", navodi potom.
Vidović se također slaže da je prihvat ukrajinskih izbjeglica pokazao da kapaciteta ima, da sustav očito može funkcionirati i to reagirati jako brzo. Govori da je očigledno da se političkim odlukama kapaciteti mogu pronaći. "Kriza je to političke reakcije država članica EU", rekla je. Ističe kako države donose strateške odluke, a u RH se ne donose dokumenti kojima bi se vidjelo kako RH upravlja migracijama. "Sve je više nezakonitih i nasilnih protjerivanja, a 2015. i 2022. godine u slučaju Ukrajine stvorilo se partnerstvo država", kaže.
Tvrdi i kako je jasno da Hrvatska prati tijek EU. Shodno tome, rekla je i kako je Centar za mirovne studije kritičan zbog ulaska države u Schengen i to zbog toga što ne prihvaća pristupanje nauštrb ljudskih prava.
S tim na umu, pokazalo se i da, s obzirom na snimke i svjedočanstva o nasilju nad migrantima, RH ne poštuje konvencije, a ljudima ograničava pristup sustavu azila. Scenarij je to koji se događa u rubnim državama EU, od Grčke, do Italije, Španjolske. "Sam sustav se odbija suočiti s tim, a to se ponavlja", zaključuje.
Život u Hrvatskoj
Prokomentirali su na kraju i iskustva onih koji su ostali živjeti u Hrvatskoj. Vidović govori kako je statistika nedostupna, no kako je MUP na stručnim skupovima izlazio s informacijom da od 2004. do danas, Hrvatska izdala oko tisuću privremenih dozvola. "Polovica tih osoba napustila je državu, a to puno govori o prilikama da nastave živote te se integriraju u društvo", rekla je. Govori kako je ključni problem manjak tečajeva hrvatskog jezika, a važno je da sustav pruži osnove za kasnije reguliranje boravka.
Dodaje i kako je od svih tih osoba tek osam istih uključeno u visokoobrazovanje iako su mnogi imali želju. Ostali su zaposleni na niže plaćenim poslovima.
"Ove godine vidjeli smo da postoji volja za prihvatom izbjeglica, vidimo i promjene sustava, ali one trebaju obuhvaćati sve", zaključila je.
Kapić također ističe problematiku učenja jezika, no smatra kako mnoge izbjeglice uspješno grade svoje živote u Hrvatskoj. "Vlada je uspostavila dobar sustav podrške registriranim tražiteljima azila i osobama s međunarodnom zaštitom u Hrvatskoj. Prostora za napredak uvijek ima, pogotovo što je Hrvatska u posljednjih mjesec dana zabilježila porast broja izbjeglica i tražitelja azila. No, važno je istaknuti da Hrvatska u svemu tome nije sama. EU pruža izdašnu financijsku i tehničku pomoć, UNHCR i druge agencije UN-a pružaju podršku Vladi, kao i organizacije civilnog društva koje su aktivne u svim područjima zaštite izbjeglica. Postoje i velike inicijative iz privatnog sektora. S institucionalne strane, ključna briga ostaje nedostatak kontinuirano dostupnih tečajeva hrvatskog jezika", navodi.
"Što se tiče djece, UNHCR poziva Vladu da napravi suštinske promjene i poboljša neprikladne uvjete za prihvat djece bez pratnje u Hrvatskoj, uključujući učinkovit pristup nastavi jezika i obrazovanju", dodaje potom.
Utopija
Upitani kakav bi pristup države, ali i društva prema izbjeglicama bio idealan, Vidović govori kako su različiti načini kako to ostvariti. Podsjeća da je CMS iznio svoje izmjene preporuka Pakta o azilu i migracijama Europske komisije, no da on još nije donesen.
Ljudima bi u konačnici trebalo omogućiti lakši pristup sustavu azila, a ističe i postupak Velike Britanije koja je izgradila prihvatilišta izvan zemlje, u Ruandi. To je, smatra, opcija.
Kaže pak i da bi trebalo osmisliti mehanizam prihvata izbjeglica sa svim državama EU i to tako da se osobi omogući integracija, prekvalifikacija, ako to želi te samostalan život u konačnici.
