Tri godine kasnije, posljedice razornog potresa koji je Petrinjcima promijenio živote, još se vide i osjećaju. Tog je 29-og prosinca 2020. godine, potres magnitude 6,2 po Richteru u 12:19 sati prekinuo svakodnevnicu na Banovini, pripremanje ručka, obavljanje posljednje kupnje pred staru godinu… Najteže od svega, oduzeo je sedam života. Svemu je tome svjedočio i volonter Petar Prpić (28), pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), profesionalni vatrogasac te zamjenik zapovjednika u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Petrinje.
Nakon tri godine, kaže Petar, "kroz svakodnevne poslove i radni dan nema posebnih osjećaja, ali kada dođe obljetnica, prođe nas jeza i nije nam svejedno, barem u glavi proživjeti ono što smo proživjeli tog dana. Mi ljudi dosta brzo zaboravljamo i zaboravit ćemo taj potres jer se stvari brzo vraćaju u normalu. Živimo na trusnom području i možemo očekivati potres, iako nitko ne zna kada će se dogoditi. Dok gradimo i radimo, moramo to imati na pameti. Ne u smislu da nas to svakodnevno opterećuje, nego znati da se to može dogoditi i razmišljati kako tada umanjiti posljedice".
Trenutak potresa zauvijek će mu biti urezan u pamćenje, a ono što je proživio, mnogi, siguran je, ne mogu niti zamisliti.
"Nas četvorica kolega tada smo bili u vatrogasnom operativnom centru. Padale su stvari. Prvo smo pokušali uhvatiti monitore, računala, ali vidjeli smo da je udar presnažan, toliko da nismo mogli stajati, pa smo na sve četiri ispuzali van. Ljudi na cesti gubili su tlo pod nogama i padali. Čulo se rušenje zgrada, alarmi banaka, zvona na crkvama. U tim je trenucima zavladala opća panika i nešto što nikada više ne želim doživjeti. Neću nikad zaboraviti da kad smo izašli na parking, asfalt je bio kao val na moru, išao je metar u zrak. Nešto totalno nepojmljivo. Kada to pričamo ljudima, ne mogu zamisliti da je to istina. Bespomoćnost, najgori osjećaj koji sam doživio", govori Petar .
Objašnjava da je zbog potresa dana ranije na terenu bilo gotovo 80 vatrogasaca, imali su i oko 600 zaprimljenih dojava od tog potresa, pa je telefon konstantno zvonio. Kaže da je sreća u nesreći da se potres dogodio tijekom njihove pauze za ručak jer nitko od vatrogasaca tada nije obavljao poslove na visinama poput stabala, zgrada.
"Moja prva misao je bila koliko je naših dečki mrtvo koji su gore. Nije bilo klasične telefonske dojave jer su linije pukle. Prva dojava dolazi od zapovjednika, iz centra grada dere se na vezu: 'Hitno u centar grada, zatrpana osoba, zatrpani ljudi' i u tom trenu smo se počeli koordinirati po terenu, komunikacija je bila užasna jer veze nisu prolazile."
I jedan izgubljeni život previše je
Situacija je to koja je, tvrdi Prpić, u ljudima pobudila osjećaj izgubljenosti u prvim trenucima, a s profesionalne strane kaže da ni jedna obuka čovjeka ne može pripremiti na tu situaciju.
"Kad dođem na nekakav ogroman požar, pogledam prioritete i što mogu spasiti, udahnem tri puta, razmislim sekundu i znam što činiti. Takva je situacija i kada se dogode poplave, a onda dolazi potres, gdje se ruši tlo pod vama. Ne znate od kuda početi, ali smo nakon prvog snažnog udara dali sve od sebe i krenuli u spašavanje života".
U snažnom potresu, život je izgubilo sedam osoba. Najmlađa žrtva bila je 13-godišnjakinja. Prpić kaže da su brojke mrtvih mogle biti puno gore. Ipak, baš je svaki život važan.
"Svaki ljudski život je previše i jako mi je žao ljudi koji su izgubili živote, ali imali smo sreće jer je procjena ugroženosti od katastrofa za Petrinju, donesena 2018. godine, bila daleko veća i za broj ozlijeđenih, zatrpanih ljudi i smrtno stradalih. Sreća je da brojke u taj katastrofi nisu bile kakve su mogle biti zbog spleta okolnosti koje su se zadesile tog dana."
Objasnio je i zašto misli da šteta, srećom, nije bila takva kakvu se predviđalo.
"Bio je lijep, sunčan i vedar dan. Ljudi su imali strah od nešto slabijeg potresa dan ranije, bili su na ulicama. Škole nisu radile, bolnice su zbog covida tada imale ograničen kapacitet, primali su samo hitne slučajeve. Hrpa se još stvari poklopila i taj lijep dan potaknuo je ljude da izađu iz domova."
Ističe da je već prvu noć u Petrinju došlo pomoći oko 600 pripadnika operativnih snaga. Ipak, velik problem stvaralo je mnogo teško dostupnih sela i zaseoka.
"Cestovna infrastruktura bila je loša i prije potresa. U jednom mjestu preko ceste je pala ogromna stijena i odsjekla komunikaciju s drugim selima. To se rješavalo teškom mašinerijom i obilaznim pravcima. Nemaju svi ni gradsku vodu, a zbog potresa su onda i mnogi izvori pomaknuti, zatrpani bunari, a ni struje nije bilo danima. Sve je to otežalo spašavanje ljudi. Prvu noć je bilo puno ljudi koji su pomogli i vjerujem da se tada obišlo gotovo 70 posto terena", napominje.
Nesreća je i nova prilika
Za Petrinju kaže da ima pozitivna predviđanja, a katastrofu koju je zadesio grad, ipak gleda kao priliku.
"Misao koja mi je prošla glavom možda tjedan nakon potresa bila je: je li ovo zadnji čavao u lijesu ili nova prilika za Banovinu? Mislim da više nismo zaboravljeni i da je ovo ogromna prilika koju treba iskoristiti. Dosta je institucija iskoristilo to za obnovu i unaprjeđenje. Ovaj dio Hrvatske zaboravljen je još od rata, a sada se glas čovjeka s Banovine čuje i daleko odzvanja. Najvažniji dio cijele priče je pojedinac koji će biti za svoj kraj i pomoći. Možemo imati najbolju opremu, ali ako nemamo čovjeka koji zna i može raditi, onda ništa. Sposobni pojedinci u potresu su iznijeli sustav, preskočili sve njegove manjkavosti i riješili probleme. Mladim sposobnim ljudima treba vjerovati i dati priliku."
Motivacija koju za spašavanje života ima nakon potresa, kaže da nikada nije bila veća. Voli obuke i trudi se što više biti uključen po pitanju novih standarda za spašavanje. Iz dana potresa, ističe, pamtit će i neke lijepe situacije.
"Nikada neću zaboraviti izjavu jednog zapovjednika. Rekao je da dolazi, mislim, sa 130 ljudi koji žele pomoći, a mi smo mu rekli da ne trebamo toliko, na što nam odgovara da ih je htjelo doći 200, pa je nekako uspio spustiti broj na 130, a ostatak ga želi tući jer su htjeli pomoći u spašavanju Petrinje", priča Prpić kroz smijeh.
A priča koja me posebno zaintrigirala bilo je spašavanje djelatnice gradske uprave u Petrinje. Prpić kaže da misli da je bila zatrpana ispod šest metara šute i cigle. Detektirao ju je GSS-ov potražni pas.
"Bila je zatrpana satima, svi su mislili da je mrtva. Dugo su je spašavali, a u isto vrijeme je i treslo tlo. Ono čega ću se sjećati je njen dolazak s oporavka kući. Susret nje i Draca. On je ogroman belgijski ovčar, a ona se panično bojala pasa, čak i onih najmanjih. Boji se i danas, ali tada, kada ga je vidjela, izgledalo je kao da su najbolji prijatelji i da se znaju cijeli život. Nije ju bilo nimalo strah, to je bilo čarobno, svi smo plakali. Taj dirljivi trenutak pamtit ću cijeli život."
Danas moramo puno više učiti i znati o prirodnim katastrofama
S današnjim znanjem, kaže da bi u situaciji potresa sada promijenio neke stvari. Smatra da je na terenu bilo previše ljudi koji su htjeli pomoći, a premalo rukovodstva. Kaže da bi popravio koordinaciju na terenu i tražio pomoć u rukovođenju, iako, dodaje, to su u prvih nekoliko dana i napravili.
"Ne bih gomilao ljude da se umaraju, nego bih tražio više tehnike. Prvi mjesec od potresa, odrađivali smo poslove koji nisu bili za vatrogasce i HGSS, ali smo to činili da pomognemo ljudima. Vjerujem da je svatko napravio najbolje što je znao, mogao i dao sve od sebe u tim situacijama."
Priča mi da su se stvari zaista promijenile od potresa i da u postrojbi studiozno pristupaju priči oko potresa te da o toj temi drže predavanja. Jedna od lokacija bila je Banja Luka, bili su i u Ljubljani, a pozvani su da svoja iskustva podjele i u Grčkoj. Kaže da se u postrojbu, ne računajući redovno financiranja, uložilo nekoliko milijuna eura iz EU fondova.
"Na rukovodeća mjesta, postavljeni su mladi, školovani ljudi s određenim iskustvom, unaprijeđen je sustav radio veza, djelomično je obnovljen i vatrogasni dom, a kreće se u projektiranje novog vatrogasnog centra za hitne intervencije. Taj objekt će biti najsigurniji objekt za sve katastrofe u regiji, tako da smo mi povukli jasne pouke iz ovog svega."
Tri godine poslije Petrinja ima nove obrise
Kada je riječ o obnovi, Prpić ne želi previše komentirati. Ističe da to nije njegova struka, ali da vidi napredak, posebno jer je nakon potresa bio uključen u rad Nacionalnog stožera civilne zaštite.
"Mogu reći da je uložen ogroman napor, tisuće sati sastanaka. Ljudima je nepojmljivo s koliko su se prepreka oni susretali. Stvari uvijek mogu biti brže i bolje, ali vidimo da je obnova napokon krenula punim zamahom, radi se na sve strane i radi se dobro. Vjerujem da će se pomoći svima koji su bili ugroženi", priča i dodaje da su velik problem za obnovu bile i građevine pod privatnim vlasništvima, nelegalni objekti, zaštićeni objekti i slično te da je teško uopće zamisliti probleme koji staju na put da bi se obnovila i samo jedna kuća.
Prpić kaže da nade i budućnosti ima, ne samo za Petrinju, nego i cijelu Banovinu. Pozitivan je i napominje da su dizalice u gradu te da se danonoćno radi.
"Mislim da će Petrinja biti lijep gradić, bolji nego prije, a obrisi se već polako vide kada prolazite gradom jer raste u smislenu cjelinu. Vjerujem da će život u Petrinji kroz dvije godine prodisati punim plućima", zaključuje s ponosom.
POGLEDAJTE VIDEO: Seizmolog u RTL-u Danas: 'Gotovo svaki dan na Banovini bilježimo dosta potresa magnituda 1,4 do 2,3
