Volim ja taj svoj Zagreb, pogotovo u kasno ljeto, ranu jesen, kao što je ovo vrijeme. Taman se svi polako vrate osunčani s mora, kukaju kako je u gradu prehladno pa moraju nositi duge rukave i ne mogu pokazati svoja oranžasta, poneki i kremirana tijela. Hrvatske tragedije. Volim kako povremeno nađemo nadu za bolje sutra i što nam je potrebno malo zelenila, kavica s dragom osobom na Britancu, slobodan i sunčan dan, da život odmah bude ljepši, pogotovo nakon što je provučen kroz deset Instagram filtera. Volim to naše zavaravanje samih sebe. Nije to kratkotrajna spuštalica i faza, to je mentalitet.
Volim i to naše kukanje, to nas čini Hrvatima. Još da nam je sarkazam jači kao u istočnih susjeda, gdje bi nam bio kraj, dalo bi se i zaraditi na našoj sarkastičnosti. Ovako, kad ponekad u vlastitoj državi ljudi zamijene tvoj napredni sarkazam za to da si jednostavno glup, dođe ti samo da nabaciš 'facepalm' stoljeća i praviš se da nikad nisi ni živio u tom trenutku.
(Foto: Zarko Basic/PIXSELL)
Volim prošetati Trgom bana Jelačića i zamisliti se uz zvuke one starije saksofonistice i zamišljati kako je divan dan. Ne volim joj dati novac, iz istog razloga kao što je ne volim kasnije vidjeti da taj novac troši za novu bombicu pelina. Svaki put kada vidim taj prizor, još jednog posrnulog talentiranog umjetnika koji nije uspio, uvijek se sjetim svog profesora iz likovnog. Uvijek me volio, povremeno se trudio prenjeti svoje znanje, nerijetko u tome nije uspijevao, ali se trudio. I tako bi ga se svaki mali i veliki odmor moglo vidjeti kako loče u obližnjoj birtiji, a kasnije bi se kao crvendać vraćao na sat. Visoki tlak, znao se opravdavati. Danas ga razumijem. Razumijem i saksofonisticu s Trga. Ne opravdavam ih, ali shvaćam. Toliko je teško biti svjestan gluposti oko sebe i ne imati snage boriti se s njom pošto znaš koliki joj je opseg! Mnogi se odaju i većim porocima jer ih zatupljuju. No brain, no pain.
Volim taj moj Zagreb jer je taman dovoljno ravan da do većine gradskih lokacija mogu stići sa svojim biciklićem bez puno muke. A opet, volim ga jer je dovoljno brežuljkast da se na njega može popeti i u jednom panoramskom pogledu vidjeti sva njegova raskoš i dokud one seže. Volim planinariti na Medvednicu, ali ne volim gledati kako gradski oci već godinama obećavaju obnoviti nam žičaru.
Ne volim ZET-ovce, pogotovo kad pošalju svoje dvojnike u prugastim košuljama u tramvaj, a ja se taj dan odlučim švercati. Kako god bilo, volim stare tramvaje, no ne čekam na njih u slučaju da mi prvo dođe novi, nisam hipster. Volim ih pogotovo u zimu kada mi njegova sjedala griju guzičičičicu, a đon od čizme počne se topiti od vrućine peći koja se nalazi ispod sjedala.
Volim Dolac, pogotovo ako se dignem ranije na slobodan dan, što je rijetkost. Volim miris placa pa čak i miris kumica koje prodaju sir. Nekoć mi je taj miris bio preintenzivan, sada iz njega iščitavam puno truda i veliku toplinu. Njušim i veliku požrtvovnost, a kad se dublje zagledam u oči bakice koju bi se već odavno trebalo dvoriti od strane njezinih unuka koliko je stara i nemoćna, vidim da nema drugog izbora. Svaki dan je borba.
Ne volim kako se nakon svakog paragrafa obrecnem te spomenem i mračnu stranu medalje! Ne volim ni što krivim Zagreb za neke svoje životne promašaje ili nedovoljnu hrabrost u prijašnjim godinama. Čini mi se... kao da me uvijek nekako mamio i zavodio te uvlačio nazad u svoju comfort zonu da ga nikad nisam željela na duže vrijeme napuštati. Kao da su mi on i sadašnje stanje u državi krivi što sam nezadovoljna. Jesu li? Trebam li im se prepustiti i biti zadovoljna onime što imam, iako znam da mogu bolje? A ako i ne mogu bolje, mogu profitabilnije negdje drugdje? Jesam li zbog toga prebahata?
Uvijek se postavlja pitanje radite li ono što volite, ili volite li ono što radite, ili ne volite to što radite?
U vremenu kada se sve više mladih vraća živjeti roditeljima, kada je teško uštedjeti da imaš za pristojan život, neke male životne luksuze i plaćanje računa, kada ljudi prodaju svoje ideale za par tisućica kuna, najčešći je ovaj treći slučaj. Linijom manjeg otpora shvatite da više ne smijete sanjariti o tome kako ćete jednom imati novaca za sve što zaželite, da se računi neće sami platiti, ali ni da novopečenu bebu, kada vam se jednom dogodi, nekako nije kul povijati u jučerašnji besplatni primjerak 24sata. Većina je zbog tog pritiska primorana da radi za relativno male novce i da šuti jer treba biti zadovoljna i ovime što imaju. Neki šute jer više nemaju snage nekoga žicati za rukav. Za povišicu, za barem neko priznanje da su marljivi i da vrijede. A i ako dobiju to priznanje, ono se nažalost, očituje u novčanicama, ne živimo od lijepih riječi.
Svi smo na prekretnici i nekako mi se samo čini - da nam nedostaju muda. Da nam još očito nije došlo govno grla, da smo ga prisiljeni gutati. Svima nam je dosta ugnjetavanja. Mnogi žele otići odavde. Iz Hrvatske, iz tog Zagreba kojeg toliko volimo. Ljudi su nam ga ogadili.
Jedan dan sam na biciklu zastala na mostu preko Save, tamo kod Močvare i gledala auutomobile koji odlaze iz pravca Zagreba. Nisam im puno zavidjela jer sam si razmišljala da većina njih vjerojatno odlazi uneka mjesta gdje ljudi 'pate' mnogo više nego ja. Ipak, u meni je zrno ljubomore budila činjenica da su oni bili u pokretu.
Mnogim ulizicama oko mene sustav omogućava da rade što god im se sprdne, i taj sustavk funkcionira po 'small talku', on se razvija i unaprijeđuje besmislenim floskulama i davanjima komplimenata, umjesto da se poštovanje zasluži upornim radom. To se događa i upravo sada, dok ovo čitate. I sutra će se isto događati, i prekosutra, kad možda ostanete bez posla jer je netko odlučio gaziti preko tuđih leđa.
Mnogi koji ima želju baviti se nečime što vole, moraju početi od onoga što ne vole. Taj nepopularni posao možemo nazvati na primjer pranjem suđa u kafiću. Ako živiš u nekog drugoj zemlji i pereš suđe, postoji nada da ćeš jednom napredovati. Ne možeš prati prljave tanjure dvadeset godine. Možda tamo negdje daleko nećeš dosanjati svoj san, ali će možda nakon nekog vremena drugi za tebe prati suđe. Ili se ukaže neka druga, bolja prilika.
No, kada je u pitanju naša mala sredina, ovdje ne samo da si osuđen na vječno pranje suđa, već postoje dobre šanse da ti nakon dvadeset godina tim poslom netko lupi šamar ili ne produži ugovor te dovede nekog drugog da pere to isto suđe. Svi su zamijenjivi, nismo roboti, ali se tako ponašaju prema nama. Dovest će nekog mlađeg, neiskvarenog, entuzijastičnog i još uvijek nerezigniranog čovjeka koji to isto suđe pere brže. Ili tvog vršnjaka koji je zaručnik šefove kćeri. U tom je problem.
Ali gdje otići? Kako otići? Samo s dobrim namjerama i nešto sitno ušteđevine?
Zagreb mi se smijao u lice svoj zbunjenoj. Nisam mu se htjela zamjerati, ali uputila sam mu dug i oštar pogled uz rezignirano entuzijastični smiješak na licu koji mu je poručio - tko se zadnji smije, najslađe se smije.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.